Aux Sources de Medjugorje — Transcription des audiocassettes

Le Père Jozo Zovko interroge les voyants (sauf Ivan)
en présence de deux assistantes sociales dans la soirée du 30 juin 1981

Daria Klanac, Aux Sources de Medjugorje, Éditions Sciences et Culture, Montréal, 2014, 3e éd. (1re éd. 1998, ISBN 2-89092-240-5), chapitre viii, pages 159 à 192.

Pages liées

Les interrogatoires des premiers jours
 

 

 

 

[p. 159]

 
Le Père Jozo Zovko interroge les voyants (sauf Ivan)
en présence de deux assistantes sociales dans la soirée du 30 juin 1981
 

 

Original croate

Archives paroissiales de Medjugorje.
Transcription de Daria Klanac
révisée et corrigée en juillet 2014.

 

Traduction française
de Daria Klanac

Traduction révisée et corrigée en juillet 2014.

 

 

Fra Jozo Zovko ispituje vidioce (osim Ivana) 30.06.81 uvečer u prisustvu Mice Ivanković i Ljubice Vasilj-Gluvić.

Dans la soirée du 30 juin 1981, le père Jozo Zovko interroge les voyants (sauf Ivan) en présence de deux assistantes sociales.

 

Fra Jozo : Neka, neka. Vi ništa nemojte, reko, govoriti, već kome ja reknem, znaš. To je jako važno, to je jako važno da mi se mognemo razumijeti. Onome kome ja postavim pitanje jako je važno da odgovori, znaš pravo. Ti Ivanka ako ti nije teško molim te ovdje ćeš sada ispričati što je bilo, ajde.

Père Jozo : Soit, soit. Ne dites rien, sauf la personne à qui je vais m’adresser, tu sais. C’est très important, c’est très important pour pouvoir nous comprendre. Il est important en effet que celui à qui je vais poser la question réponde, tu sais. Toi, Ivanka, si ce n’est pas difficile pour toi, s’il te plaît, tu vas me raconter ici, maintenant, comment ça s’est passé. Vas-y.

 

Ivanka : Molili smo, prvo smo izmolili, i obično se molimo, i ja sam slučajno pogledala tamo svijetlo na strani gdje je narod. Sve ono osvjetljeno ondje i to su vidjele i one dvije i sve prema nama ona se spustila.

Ivanka : Nous avons prié, nous avons commencé par la prière, d’habitude nous prions, et moi par hasard j’ai regardé là-bas du côté où il y avait les gens, et j’ai vu la lumière. Tout était illuminé de ce côté-là. Les deux autres l’ont vue aussi. Et puis, elle est descendu vers nous.

 

Fra Jozo : A jesi li ti kazala : « Evo je ? »

Père Jozo : Et, as-tu dit : « La voici » ?

 

Ivanka : I oni su rekli ponovo kad je vako išla.

Ivanka : Eux aussi l’ont dit quand elle venait.

 

Fra Jozo : Znam, ali ti si je prva vidila, i što si onda kazala ako se sjećaš ?

Père Jozo : Je sais. Mais c’est toi qui l’a vue la première. Et qu’est-ce que tu as dit alors, t’en souviens-tu ?

 

Ivanka : « Vidite li svjetlo », kažu one : « Vidimo, tamo vidimo. »

Ivanka : « Voyez-vous la lumière ? » Et elles ont dit : « Nous la voyons, nous voyons là-bas. »

 

Fra Jozo : A zanima me, znam oni su vidjeli, razumljivo je, ali ti si prva vidjela. To je važno, to je ono, to je važno.

Père Jozo : Mais je veux savoir : je sais qu’ils l’ont vue, cela se comprend, mais c’est toi qui as vu la première. C’est important, c’est cela qui est important.

 

Ivanka : Da, ja sam prva gledala tamo.

Ivanka : Oui, j’étais la première à regarder dans cette direction.

 

Fra Jozo : Dakle, ti si prva vidjela, je li ? A reci mi ovo, molim te, što si joj rekla kad si je vidjela ?

Père Jozo : Donc, c’est toi qui as vu la première, n’est-ce pas ? Mais, dis-moi, qu’est-ce que tu lui as dit lorsque tu l’as vue ?

 

Ivanka : Svjetlost sam vidjela.

Ivanka : J’ai vu la lumière.

 

Fra Jozo : Što si joj rekla, Gospi ?

Père Jozo : Qu’as-tu dit à Gospa ?

 

Ivanka : Rekla sam… Gospi ? Ja nisam ništa rekla. Sve su one to pitale.

Ivanka : J’ai dit… à Gospa ? Je n’ai rien dit. Les autres ont demandé tout cela.

 

Fra Jozo : A jesi li je pozdravila ? Je li ona tebe pozdravila ?

Père Jozo : L’as-tu saluée ? Est-ce qu’elle t’a saluée, elle ?

 

Ivanka : Nije ništa. Onde smo isto klekli i pjevali smo.

Ivanka : Non, rien. Puis nous nous y sommes aussi agenouillés et nous avons chanté.

 

Fra Jozo : A zanima me ovo. Jesi li ti nešto govorila, Mirjana ?

Père Jozo : Ceci m’intéresse. As-tu dit quelque chose, Mirjana ?

 

Mirjana : Jesam.

Mirjana : Oui.

 

Fra Jozo : Deder, molim te, ti ćeš mi ispričati što si ti govorila s Gospom.

Père Jozo : Voyons, je t’en prie. Tu vas me raconter ce que tu disais à Gospa.

 

Mirjana : Pitala sam koliko će dana ostat sa nama. Koliko će dana tačno ostat sa nama. Ona je rekla « tri dana ».

Mirjana : Je lui ai demandé combien de jours elle va rester avec nous. Combien de jours exactement elle restera avec nous. Elle a dit : « Trois jours. »

 

Fra Jozo : Još ?

Père Jozo : Encore ?

 

Mirjana : Još « tri dana ». Znači do petka.

Mirjana : Encore « trois jours », cela signifie jusqu’à vendredi.

 

Fra Jozo : Ja !

Père Jozo : Ah oui !

[p. 160]

Mirjana : Onda smo je pitali još onaj, dali se ljuti što smo otišli sa brda, što smo došli ovdje na drugo mjesto. Rekla je da se ne ljuti.

Mirjana : Ensuite, nous lui avons demandé également si elle était fâchée parce que nous avons quitté la colline pour venir ici, à l’autre endroit. Elle a dit qu’elle n’était pas fâchée.

 

Fra Jozo : A gdje je to ? Gdje ste otišli ?

Père Jozo : Mais où est-ce ? Où êtes-vous allés ?

 

Ivanka : U Cerno.

Ivanka : À Cerno.

 

Mirjana : Ostavile smo znak tamo gdje smo bile.

Mirjana : Nous avons laissé un signe où nous étions là-bas.

 

Fra Jozo : Je l’ bilo bliže ceste ?

Père Jozo : Était-ce plus près de la route ?

 

Mirjana : Je. Onda pitali smo je, dali će se ona ljutiti, ako mi više ne budemo išli na brdo nego u crkvu. Ipak nekako je bila neodlučna kad smo je to pitale, kao da joj baš nije bilo drago, ali ipak je rekla da se neće ljutit.

Mirjana : Oui. Puis nous lui avons demandé si elle serait fâchée si nous allions à l’église plutôt qu’à la colline. Toutefois elle semblait indécise quand nous lui avons posé cette question, comme si cela ne lui plaisait pas. Cependant elle a dit qu’elle ne serait pas fâchée.

 

Ivanka : I da će bit u isto vrijeme.

Ivanka : Et ce sera à la même heure.

 

Mirjana : Pitala je za Ivana : « Di vam je onaj drugi dječak ? »

Mirjana : Elle s’est informée au sujet d’Ivan : « Où est cet autre garçon ? »

 

Fra Jozo : Čekaj ! Ja to… U redu. Već… Šta da će bit u crkvi u šest i pol ?

Père Jozo : Attends, moi… ça… d’accord… Quoi ?… Que ça va être à l’église à 18h30 ?

 

Mirjana : Jest. Da se može u crkvi ona prikazati u šest i pol.

Mirjana : Oui. Qu’elle peut apparaître à l’église à 18h30.

 

Fra Jozo : Kada ?

Père Jozo : Quand ?

 

Mirjana : Sve do petka, to znači, srijeda, četvrtak, petak.

Mirjana : Jusqu’à vendredi [3 juillet]; cela signifie mercredi, jeudi, vendredi.

 

Fra Jozo : Dakle, sutra ćete doći u crkvu, jel ?

Père Jozo : Donc, demain, vous allez venir à l’église, n’est-ce pas ?

 

Mirjana : Jest.

Mirjana : Oui.

 

Fra Jozo : A jesi li ti čitala pitanja ona ?

Père Jozo : As-tu lu ces questions ? [que Jozo avait donnée aux enfants]

 

Mirjana : Ne. Nisam ih imala uza se.

Mirjana : Non. Je ne les avais pas avec moi.

 

Fra Jozo : A zašto ih nisi ponijela ? Marinko je rekao sigurno da se ne bi sjetile.

Père Jozo : Mais pourquoi ne les as-tu pas apportées ? Marinko ne vous y a sûrement pas fait penser.

 

Mirjana i Ivanka : Marinka nismo ni vidjele.

Mirjana et Ivanka : [ensemble] Nous n’avons même pas vu Marinko.

 

Fra Jozo : Što da se niste dogovarali ?

Père Jozo : Quoi, vous ne vous êtes pas entendus ?

 

Mirjana : Bili smo nekako taman, tek smo jele, kaže Mica, da će doći inspekcija neka, milicija i da bolje da odemo na neko drugo mjesto da vidimo dali će nam se prikazat na nekom drugom mjestu.

Mirjana : Nous étions justement en train de manger lorsque Mica nous dit qu’une inspection et une milice viendraient. Il serait mieux d’aller à un autre endroit pour voir si Gospa va nous apparaître, à un autre endroit.

 

Ivanka : Da vidimo dal će nam se prikazat na nekom drugom mjestu.

Ivanka : Pour voir si elle va nous apparaître à un autre endroit.

 

Mirjana : Onda smo mi onako u žurbi, samo smo navukle nešto na sebe. Meni su ostali u drugim pantalonama pitanja. Žurili smo, trčali smo i dok nismo došli u auto i onda otišli.

Mirjana : Ensuite nous nous sommes changées en vitesse. J’ai laissé les questions dans les autres pantalons. Nous étions pressées ; nous avons couru jusqu’à l’auto, et puis nous sommes parties.

 

Fra Jozo : Jesi li jedno pitanje od onih pitala, nisi ?

Père Jozo : As-tu posé une de ces questions ? Non ?

 

Mirjana : Samo sam ja pitala to za crkvu.

Mirjana : Je lui ai seulement posé la question concernant l’église.

 

Ivanka : I pitale smo je dali hoće neki znak da ostavi, ona je mahala glavom i rekla je : « Idite u miru Božjem ».

Ivanka : Nous lui avons demandé si elle voulait laisser un signe. Elle a fait un signe de tête et elle a dit : « Allez dans la paix de Dieu ».

 

Ivanka i Vicka : I opet sve tamo svijetli… pogleda prema narodu.

Ivanka et Vicka : De nouveau, tout était illuminé… Elle regardait les gens.

[p. 161]

Mirjana : A opet nam je rekla : « Idite u miru Božjem » !

Mirjana : De nouveau, elle nous a dit : « Allez dans la paix de Dieu » !

 

Fra Jozo : Je l’ još išta drugo rekla ?

Père Jozo : A-t-elle dit autre chose ?

 

Ivanka : Ništa više.

Ivanka : Plus rien.

 

Fra Jozo : Je l’ davala ikakve druge odgovore, nije ?

Père Jozo : Donnait-elle d’autres réponses, non ?

 

Djeca : Nije.

Les enfants : Non.

 

Vicka : I rekla je : « Anđeli moji ».

Vicka : Elle a dit : « Mes anges ».

 

Mirjana : Jest dobro to kad nam je rekla, oće se ljutit u crkvi kad nam se bude prikazivala. Dugo nas gledala.

Mirjana : Oui, elle nous l’a dit lorsque nous lui avons demandé si elle serait fâchée d’apparaître à l’église. Elle nous a regardés longtemps.

 

Jakov : Kaže neće se.

Jakov : Elle a dit que non.

 

Fra Jozo : Dobro, a što si ti rekla narodu ? Je l’ itko narodu išta objasnio da će sutra biti u crkvi ?

Père Jozo : Bon. Mais qu’est-ce que tu as dit aux gens ? Quelqu’un a-t-il expliqué aux gens que demain, ce sera à l’église ?

 

Djeca : Nije.

Les enfants : Non.

 

Marija : Mi smo sad od tamo.

Marija : Nous arrivons tout juste de là-bas.

 

Fra Jozo : Znam, ali zašto niste gore narodu rekli da ćete biti u crkvi ?

Père Jozo : Je sais, mais pourquoi n’avez-vous pas dit aux gens là-haut que vous serez dans l’église ? [Le père Jozo n’a toujours pas compris que les voyants ont vu à Cerno, loin de la colline.]

 

Mirjana : Velečasni, mene tako nešto vuče gore u brdo. Ja ovdje više ne mogu izdržati. Ja moram skoro u brdo.

Mirjana : Père, il y a quelque chose qui m’attire là-haut à la colline. Je ne peux plus rester ici. Je dois aller à la colline sans tarder.

 

Fra Jozo : Znam, ali ako je ona rekla da će bit u crkvi.

Père Jozo : Je sais. Mais si elle a dit que ce sera à l’église.

 

Mirjana : Ali mene sad nešto vuče gore u brdo.

Mirjana : Mais moi, quelque chose m’attire maintenant là-haut, vers la colline.

 

Jakov : Ali što će, kad je prošlo šest.

Jakov : Mais pourquoi, 18h00 vient de passer.

 

Fra Jozo : Prošlo je šest i pol i dobro Jakov govori, što ćete vući u brdo, ako je ona već otišla.

Père Jozo : 18h30 vient de passer. Jakov le dit bien. Qu’est-ce qui t’attire à la colline, si elle est déjà partie ?

 

Mirjana : Neznam, ali tako mi se nekako ide.

Mirjana : Je ne sais pas, mais j’ai envie d’y aller.

 

Fra Jozo : Dali je… što je ona još večeras govorila, Jakove, kako si je ti vidio ? Ti je nisi vidio ili jesi kad je dolazila ?

Père Jozo : Est-ce que… Qu’est-ce qu’elle a encore dit ce soir, Jakov ? Comment l’as-tu vue ? L’as-tu vue, oui ou non, lorsqu’elle venait ?

 

Jakov : Jesam. Sve se sjaji se svjetlost. I onda polako se…

Jakov : Oui. Tout brillait de lumière. Puis [elle] doucement…

 

Fra Jozo : Je li tebi išta rekla ?

Père Jozo : Est-ce qu’elle t’a dit quelque chose ?

 

Jakov : Ja sam je pitao to i…

Jakov : Je lui ai demandé cela et…

 

Fra Jozo : Što si je pitao ti ? Zašto si je ti nešto pitao večeras ? Nisi je ti ništa pitao. Što ste je pitali ?

Père Jozo : Qu’est-ce que tu lui as demandé ? Pourquoi lui as-tu demandé quelque chose ce soir ? Tu ne lui as rien demandé ? Qu’est-ce que vous lui avez demandé ?

 

Ivanka : Dal će doć u crkvu, dolazit.

Ivanka : Si elle allait venir à l’église.

[p. 162]

Fra Jozo : Što ste rekli narodu ?

Père Jozo : Qu’est-ce que vous avez dit aux gens ?

 

Djeca : Tek sad došli smo.

Les enfants : Nous venons d’arriver.

 

Fra Jozo : Ma znam, ali gore kad ste je pitali, je l’ ona išta rekla ?

Père Jozo : Mais je sais. Mais là-haut, lorsque vous lui avez posé des questions, a-t-elle dit quelque chose ?

 

Ivanka : Gdje, gore ?

Ivanka : Où, là-haut ?

 

Fra Jozo : Na brdu ! Dali će u crkvu dolazit ?

Père Jozo : Sur la colline ! Si elle allait venir à l’église ?

 

Svi : Nismo bili na brdu. Već tu smo bili tamo kod Cerna kod Ljubuškog s autom.

Tous : [en même temps] Nous n’étions pas à la colline. Nous étions à Cerno, près de Ljubuski, en auto.

 

Vicka : S autom. U Cernu, u Ljubuškom, tamo kod Ljubuškog.

Vicka : En auto. À Cerno, à Ljubuski, près de Ljubuski.

 

Fra Jozo : Što, zar vi niste bili gore ?

Père Jozo : Quoi, vous n’étiez pas là-haut ?

 

Svi odjednom : Ne. Nismo.

Tous ensemble : Non. Nous n’y étions pas.

 

Fra Jozo : Vi bili u Cernu ! ?

Père Jozo : Vous étiez à Cerno ! ?

 

Vicka : Ja, u Cernu.

Vicka : Oui, à Cerno.

 

Fra Jozo : Pa kako je narod ovdje, bolan ! ?

Père Jozo : Comment cela se fait-il que les gens soient ici ? Pauvres de vous !

 

Marija : Pojma nemamo.

Marija : Nous n’en avons aucune idée.

 

Vicka : Zato ona govori, da dolazila inspekcija i da idemo negdje da vidimo oće li nam na drugo misto, oće li nam se ukazat, da oni to pokušaju.

Vicka : C’est parce qu’elle [Mica] nous a dit qu’une inspection viendrait et d’aller quelque part ailleurs pour voir si elle va nous apparaître à un autre endroit, de l’essayer.

 

Fra Jozo : Pa kad je ta inspekcija bila ?

Père Jozo : Quand est-ce que cette inspection est venue ?

 

Vicka : Danas, jutros.

Vicka : Aujourd’hui, ce matin.

 

Fra Jozo : Danas vi bili ovdje, pa niko niste ništa pričali. Je l’ to kasnije bilo ?

Père Jozo : Aujourd’hui, vous étiez ici et vous n’avez rien dit à personne. Est-ce que c’était plus tard ?

 

Djeca : Danas oko dva sata.

Les enfants : Aujourd’hui aux environs de 14h00.

 

Mirjana : Oko dva sata.

Mirjana : Aux environs de 14h00.

 

Vicka : Oko dva sata.

Vicka : Aux environs de 14h00

 

Fra Jozo : A, a i rekli vam da odete na drugo brdo.

Père Jozo : Ah, et l’on vous a dit d’aller à une autre colline.

 

Vicka : Da.

Vicka : Oui.

 

Marija : Nije na brdo.

Marija : Pas à une colline.

 

Mirjana : Na neko drugo mjesto nas odveze da vidimo možemo li je opet ugledat.

Mirjana : Elles nous ont amenés pour vérifier si on pouvait de nouveau la voir à un autre endroit.

 

Fra Jozo : A, ma čekaj ! Dali je to drugo mjesto bilo pravo, mislim, je li bilo tamo dakle isto kao i amo ?

Père Jozo : Mais attends ! Est-ce que cet autre endroit était le bon ? Je veux dire, est-ce que là-bas, c’était comme ici ?

 

Djeca : Jest, isto.

Les enfants : Oui, pareil.

 

Fra Jozo : Onda, to isto, jednako je bila u Sarajevu, dakle, bila u Čapljini ili ona vas nađe ?

Père Jozo : Alors, c’est la même chose, que ce soit à Sarajevo, ou à Capljina, ou bien là où elle vous trouve ?

 

Vicka : Ili bila u Americi.

Vicka : Ou en Amérique.

 

Fra Jozo : Ona dakle će vas nać, nije njoj problem.

Père Jozo : Donc elle va vous trouver, ce n’est pas un problème pour elle.

 

Jakov : Što je problem.

Jakov : Quel est le problème ?

 

Marija : Pokazat ćemo vam mi to mjesto gdje smo.

Marija : Nous allons vous montrer cet endroit où nous étions.

 

Mirjana : Ubilježili smo ga.

Mirjana : Nous avons laissé une marque.

 

Fra Jozo : A ko je najprije se sjetio tamo ići na to mjesto ?

Père Jozo : Mais qui le premier a eu l’idée d’aller à cet endroit ?

 

Svi zajedno : Pa svi smo mi.

Tous ensemble : Nous tous.

 

Vicka : Ja sam najprije ovako rekla, da nam otić ovako. Pitale su one, gdje bi vi nako. Ja sam rekla u Cerno da odemo.

Vicka : J’ai dit la première comme ça : si on allait quelque part. Elles nous ont demandé : « Où aimeriez-vous aller ? » J’ai dit : « Allons à Cerno ».

[p. 163]

Ivanka : Od tamo se vidi brdo naše.

Ivanka : De là on voit notre la colline.

 

Marija : Od tamo se vidi naše brdo.

Marija : De là, on voit notre colline.

 

Vicka : Onda smo išli…

Vicka : Puis nous sommes allés…

 

Fra Jozo : Je l’ tamo bilo svijeta ikakva ?

Père Jozo : Est-ce qu’il y avait du monde là-bas ?

 

Djeca : Nikog, samo mi i one dvi cure… obasjava tamo narod.

Les enfants : Personne. Seulement nous et ces deux filles… Les gens là-bas étaient comme dans la lumière.

 

Fra Jozo : Čekaj, meni još to nije jasno to svijetlo i nije mi jasno Cerno. Ta komisija je rekla, komisija je rekla trebate pronać… Odakle je ta komisija došla iz Mostara ili…

Père Jozo : Attends, ce n’est pas clair pour moi encore, cette lumière, et Cerno non plus. Cette commission a dit, la commission a dit, il faut trouver… D’où est venue cette commission ? De Mostar, ou …

 

Vicka : Iz Čitluka.

Vicka : De Čitluk.

 

Fra Jozo : Tko je bio u toj komisiji, liječnik neki ?

Père Jozo : Qui était dans cette commission ? Y avait-il un médecin ?

 

Vicka : Neznam. Bilo ih je dosta, dva, tri auta, načelnik i sve milicija dolazila doli, i ona je rekla ovoj plavoj : « dođi ». Ona je rekla : « Neću. »

Vicka : Je ne sais pas. Il y en avait pas mal, deux ou trois autos, le maire ; et puis la milice est venue là-bas et elle a dit à cette blonde [Mirjana] : « Viens ». Elle a répondu : « Je ne veux pas. »

 

Fra Jozo : Kojoj ? Mirjani ?

Père Jozo : À qui ? À Mirjana ?

 

Vicka : Mi smo pošli svojim putem.

Vicka : Nous avons poursuivi notre route.

 

Mirjana : Jest. Zvali su me : « Dođi ». Ja sam rekla da neću. Ja sam pobjegla.

Mirjana : Oui, ils m’ont appelé : « Viens ». Je leur ai dit que je ne voulais pas. Je me suis enfuie.

 

Fra Jozo : A kud si pobjegla ?

Père Jozo : Mais où t’es-tu enfuie ?

 

Vicka : Otišli smo do nas i pravo smo krenuli.

Vicka : Nous sommes passés en avant de chez nous et nous nous sommes dirigées tout droit.

 

Fra Jozo : Pa je l’ vas itko vozio tamo ?

Père Jozo : Quelqu’un vous a-t-il conduits là-bas ?

 

Vicka : Nitko. Mi smo prošle pravo, a rekle su nam da iziđemo iz sela pa će one naić na nas. I kad smo mi naišli iđe milicija, sve zastaje, znaš i sviraju. Ja vako došla, mislim, ja od dragosti dižem ruku, vako i prošli su.

Vicka : Personne. Nous sommes passés tout droit. Elles nous ont dit de sortir du village, qu’elles nous trouveraient. Mais, chemin faisant, nous avons rencontré la milice qui ralentissait en klaxonnant. Alors, en passant devant, j’ai salué de la main gentiment et ils sont partis.

 

Fra Jozo : Čekaj der ovo. Dakle, narod večeras nije ništa ni čuo ni vidio, jel ?

Père Jozo : Attends un peu. Donc les gens, ce soir, n’ont rien vu ni entendu, n’est-ce pas ?

 

Marija : Neznamo mi

Marija : Nous n’en savons rien.

 

Ivanka : Možda je vidio svjetlo.

Ivanka : Ils ont peut-être vu la lumière ?

 

Marija : Gore su oni i sad tamo a mi smo tu.

Marija : Ils sont toujours là-haut et nous sommes ici.

 

Fra Jozo : A još je narod gore !

Père Jozo : Les gens sont encore là-haut !

 

Ivanka : Pa jeste.

Ivanka : Mais oui.

 

Marija : Taman sad silazi.

Marija : Ils commencent à descendre.

 

Mirjana : Neko stoji, neko silazi.

Mirjana : Il y en a qui bougent pas, d’autres descendent.

 

Fra Jozo : Osjećate li potrebu da bi trebalo nešto reć narodu ?

Père Jozo : Éprouvez-vous le besoin de dire quelque chose aux gens ?

 

Mirjana : Ja to osjećam, ja nekako to osjećam da treba reć narodu.

Mirjana : Je l’éprouve, je sens en quelque manière qu’il faut dire quelque chose aux gens.

 

Fra Jozo : Što bi ti rekla narodu ?

Père Jozo : Qu’est-ce que tu dirais aux gens ?

 

Mirjana : Ja bi mu rekla, da se nama Gospa ukazala na drugo mjesto i da je rekla da idemo u crkvu da se ona neće ljutiti da pravi kršćani pođu u crkvu.

Mirjana : Je leur dirais que Gospa nous est apparue à un autre endroit, elle a dit d’aller à l’église, qu’elle ne serait pas fachée, que les vrais chrétiens vont à l’église.

 

Fra Jozo : Ajde, otiđi, kaži.

Père Jozo : Vas-y, va leur dire.

[p. 164]

Ivanka : Mi ne smijemo, velečasni, svi će oko nas.

Ivanka : Nous ne pouvons pas, Père, ils vont tous s’attrouper autour de nous.

 

Vicka : Nemojte to, velečasni, mislim, od nas da mi to govorimo. Zato su nam rekli, da dok se sve ne raziđe, sve ne ode da onda kući. Devet, deset sati da dođemo, a prije nikako, zato jer će biti doli isto ona komisija i sve.

Vicka : N’exigez pas cela de nous, mon Père, d’aller le dire. Ne nous demandez pas de le dire. On nous a dit de rentrer chez nous seulement lorsque tout le monde sera parti et dispersé. Ves 9h00, 10h00 peut-être, mais pas avant, en aucun cas, parce que cette même commission sera là-bas et tous les autres.

 

Fra Jozo : Ali, čekaj ! Ako Gospa nju zove, neka rekne da se više ne penju na brdo, neka dođu u crkvu.

Père Jozo : Mais attends ! Si Gospa l’appelle, elle, [Mirjana] pour dire qu’ils ne montent plus à la colline, mais qu’ils viennent à l’église.

 

Jakov : Trebali bi javit, reći Marinku. Nek im Marinko rekne i eto.

Jakov : On devrait aviser Marinko pour qu’il leur dise. Voilà.

 

Vicka : To treba netko drugi.

Vicka : Il faut que ce soit quelqu’un d’autre.

 

Ivanka : Sigurno će isto dolazit.

Ivanka : Ils vont sûrement revenir quand même [sur la colline].

 

Vicka : Ako se mi ukažemo, velečasni, mi se nećemo odatle rješit do ponoći. Ja nemogu već da govorim i nikako ne mogu da idem .

Vicka : Si nous nous montrons, mon Père, nous ne pourrons pas nous libérer de là avant minuit. Je ne peux plus parler et je ne peux pas y aller.

 

Ivanka : Ja ne mogu.

Ivanka : Moi non plus.

 

Vicka : Ja znam, sinoć je u nas bilo do jedan sat.

Vicka : Je sais, hier soir il y en avait chez nous jusqu’à une heure du matin.

 

Fra Jozo : Čekaj ! Ovo me zanima. Onda pa ko će nešto reći tom narodu ?

Père Jozo : Attends, je veux savoir. Alors, qui est-ce qui va le dire à ces gens-là ?

 

Ivanka : Pa sigurno će i sutra doći, velečasni, to je sigurno.

Ivanka : Ils vont probablement revenir demain, mon Père, c’est sûr.

 

Mirjana : Narod je došao od svagdje, bos, svakako i ostavio je posao, došao je tu, nije valjda džabe došao, da mu kažemo nešto.

Mirjana : Les gens sont arrivés de partout, pieds nus, n’importe comment, en laissant leur travail. Ils sont là, ils ne sont pas venus pour rien. Au moins qu’on leur dise quelque chose.

 

Ivanka : Pa im ti kaži. Idi.

Ivanka : Va leur dire, toi. Va.

 

Mirjana : Neću ja sad sama tamo ić. Ugušit će me.

Mirjana : Je n’irai pas maintenant toute seule là-bas. Ils vont m’étouffer.

 

Fra Jozo : Znam, ali ako Gospa zahtjeva to od vas da treba reći nešto narodu, onda ste dužni ići. Zahtjeva li vam, Ivica, išta od tebe ?

Père Jozo : Je sais. Mais si Gospa exige de vous de dire quelque chose aux gens, alors vous avez le devoir de le faire. Toi, Ivanka, est-ce qu’elle te demande quelque chose, à toi ?

 

Ivanka : Ništa.

Ivanka : Rien.

 

Vicka : Ni od mene.

Vicka : À moi non plus.

 

Jakov : Samo bi trebalo javit narodu i reć…

Jakov : Seulement, on devrait aviser les gens et leur dire …

 

Mirjana : Kako onda kažete da ne zahtjeva ništa.

Mirjana : Comment vous dites alors qu’elle ne demande rien.

 

Ivanka : Pa kako nam zahtjeva. Nije nam ništa rekla.

Ivanka : Mais comment exige-t-elle, elle ne nous a rien dit.

 

Mirjana : U tebi nešto govori da bi trebalo narodu reć.

Mirjana : Quelque chose te dit en toi qu’il faudrait parler aux gens.

 

Fra Jozo : Što govori, recimo, molim te, Mirjana u tebi ?

Père Jozo : Dis, Mirjana, qu’est-ce que cela te dit en toi ?

 

Mirjana : Meni sve nešto govori da treba narodu reć.

Mirjana : Quelque chose me dit qu’il faut aviser les gens.

 

Fra Jozo : Što, kako bi ti sad rekla narodu ?

Père Jozo : Et que dirais-tu maintenant aux gens ?

 

Mirjana : Rekla bi mu da se narod više ne okuplja na brdu, da je nama Gospa rekla da idemo u crkvu, da pravi kršćani pođu za nama u crkvu.

Mirjana : Je leur dirais de ne plus se rassembler sur la colline : Gospa nous a dit d’aller à l’église, que les vrais chrétiens nous suivent à l’église.

[p. 165]

Vicka : Ali ona je nama rekla, ako vi mislite ići u crkvi, ne trebate narod vuć za nos da iđe za vama.

Vicka : Mais, elle [la commission] nous a dit que si vous pensez aller à l’église, il ne faut pas traîner les gens par le bout du nez pour les amener à vous suivre.

 

Ivanka : Da sami budemo.

Ivanka : Mais de rester seuls

 

Vicka : Da sami budemo kad je već tako.

Vicka : De rester seuls si c’est comme cela.

 

Fra Jozo : Kad je to rekla ?

Père Jozo : Quand est-ce qu’elle a dit cela ?

 

Vicka : Rekla nam komisija i svak to nam kaže. Narod ostavlja poslove i svak više neće ništa da radi, a iđe amo i to su nam oni rekli isto.

Vicka : La commission nous l’a dit et tout le monde nous dit : Les gens quittent leur travail et personne ne veut plus travailler mais vient ici. Cela aussi ils nous l’ont dit.

 

Fra Jozo : Ma znam. Govore li oni u ime Gospe ili u ime vas ?

Père Jozo : Mais, je sais; parlent-ils au nom de Gospa ou en votre nom ?

 

Vicka : U ime nas.

Vicka : En notre nom.

 

Fra Jozo : A dobro, ali ako Gospa kaže da trebate narodu javiti nešto, onda kako možete prevarit ako se radi o Gospi.

Père Jozo : Eh bien, mais si Gospa dit que vous devez annoncer quelque chose aux gens, alors comment pouvez-vous les tromper quand il s’agit de Gospa ?

 

Vicka : Ja nikog ne varam.

Vicka : Je ne trompe personne.

 

Ivanka : Ni ja.

Ivanka : Moi non plus.

 

Vicka : Ja kad dodjem kući ko god bude svakome ću.

Vicka : Lorsque je retournerai à la maison, je le dirai à tous ceux qui seront là.

 

Fra Jozo : Ti dakle, ne osjećaš, ti ne osjećaš da išta narodu treba kazat, da dođe molit se i ostalo niti da se ti u to unosiš da bi narodu rekla : « Ajmo molit ». Da bi pozvala narod.

Père Jozo : Donc tu ne ressens pas, tu ne ressens pas qu’il faudrait demander aux gens de venir prier, etc. Non, tu ne veux pas t’impliquer pour inviter les gens et leur dire : « Allons prier ».

 

Vicka : Ja bi pozvala ali kad je već vako ja ću isto reći narodu. Ja znam da će biti naroda. Ja kome god mognem i ako mi večeras nekomu kažemo glas od glasa iđe isto će naroda sutra biti.

Vicka : Je les inviterais, mais vu la situation, je veux quand même le dire aux gens. Je sais qu’il va y avoir du monde, je le dirai à ceux que je rencontrerai. Ce soir, si je le dis à quelqu’un, ça va se propager de bouche à oreille. Il va y avoir du monde demain aussi.

 

Fra Jozo : Neće.

Père Jozo : Non.

 

Vicka i Ivanka : Oće, sigurno.

Vicka et Ivanka : [ensemble] Mais si, sûrement.

 

Fra Jozo : Neće. Zato što narod danas nije gore gdje ste vi bili, je l’ tako Mirjana, što ti misliš, molim te ?

Père Jozo : Non, parce que les gens aujourd’hui n’étaient pas là haut où vous étiez, n’est-ce pas, Mirjana. Qu’en penses-tu, s’il te plaît ?

 

Mirjana : Ja mislim da narod voliki neće doć. Samo će pravi kršćani poć za nama u crkvu. A oni gore možda su došli radi izrugivanja ko na brdo, svak ode, što će to bit ko Gospa. Ovako u crkvu neće se oni nevjernici povući u crkvu.

Mirjana : Je pense que tout ce monde ne viendra pas. Seulement les vrais chrétiens nous suivront à l’église. Tout le monde va en haut sur la colline, certains pour se moquer ou pour voir si c’est bien Gospa. Ainsi dans l’église, les incroyants n’y entreront pas.

 

Jakov : Trebalo bi javit njima i eto.

Jakov : Il faudrait les avertir.

 

Fra Jozo : Kome misliš, Jakiša ?

Père Jozo : À qui penses-tu, Jakov ?

 

Jakov : Javit nekome da rekne narodu i…

Jakov : Aviser quelqu’un pour qu’il le dise aux gens et…

 

Fra Jozo : Pa vi ste dosad govorili narodu, je l’ tako ?

Père Jozo : Jusqu’à maintenant, vous avez parlé aux gens, n’est-ce pas ?

 

Jakov : A oni okupit će se narod oko nas.

Jakov : Les gens vont se rassembler autour de nous.

 

Fra Jozo : Pa neka. Pa se okupljao i jučer. Pa da kažete : « Više nema na brdo već ćemo u crkvu. »

Père Jozo : Soit. Hier aussi, ils se sont rassemblés. Alors dites-leur : « Il n’y a plus d’apparitions sur la colline, nous irons à l’église. »

 

Mirjana : Ja mislim da neće pola naroda poći u crkvu.

Mirjana : Je pense que la moitié de ces gens n’iront pas à l’église.

 

Jakov : Ajmo ja i ti. Reć ćemo im, oš li, i opet ćemo se vratit.

Jakov : Allons toi et moi pour leur dire, veux-tu, et puis nous reviendrons.

[p. 166]

Fra Jozo : Eto, možete vi to.

Père Jozo : Voilà, vous le pouvez.

 

Jakov : Ajmo da im rečemo.

Jakov : Allons-y leur dire.

 

Mirjana : Da kažemo narodu, da ne zavaramo narod.

Mirjana : Allons dire aux gens que nous ne les trompons pas.

 

Marija : A što ćemo kad nas nije bilo dosad.

Marija : Quoi faire maintenant puisque nous n’y étions pas ?

 

Mirjana : Ispričat ćemo im što je bilo. Da smo mi Gospu vidjeli na drugom mjestu i da nam je tako rekla.

Mirjana : Nous leur dirons ce qui s’est passé : que nous avons vu Gospa à un autre endroit et qu’elle nous a dit cela.

 

Fra Jozo : Što misliš ti, Marija ? Kako ti misliš da bi trebalo sada činiti ?

Père Jozo : Qu’en penses-tu, Marija ? Qu’est-ce que tu penses qu’il faudrait faire maintenant ?

 

Marija : Trebalo bi nekako, al neznam. Trebalo bi javit narodu.

Marija : Il faudrait le faire, mais je ne sais pas comment. Il faudrait prévenir les gens.

 

Fra Jozo : Čekaj, Ivica, neka Ivica. Nesmimo mi u to se unosit kad mi nismo ništa drugi vidjeli.

Père Jozo : Attends, Ivanka, soit, Ivanka. Nous ne devons pas nous en mêler car nous autres, nous n’avons rien vu.

 

Mirjana : Slušajte, otići ćemo kod Marinka. Popet ćemo se na deku i odozdo ćemo reć narodu.

Mirjana : Écoutez, nous irons chez Marinko. Nous allons grimper sur la couverture; de là, nous parlerons aux gens.

 

Jakov : I svima reći.

Jakov : Nous leur dirons à tous.

 

Mirjana : I ko nas čuje, čuje. I reći ćemo narodu da smo pričali sa Gospom i da nam je tako rekla.

Mirjana : Et celui qui écoute entendra. Nous allons dire aux gens que nous avons parlé avec Gospa et que c’est cela qu’elle nous a dit.

 

Vicka : Ali znaš šta da nas sad ova vozi da iđe tamo našoj kući i da nas opet vrati da se niko oko nas ne okuplja.

Vicka : Mais tu sais, si celle-ci [une assistante sociale] pouvait nous conduire et nous amener jusqu’à ma maison et nous ramener ici en auto pour éviter que personne ne se rassemble autour de nous.

 

Mirjana : A što će nas vratit ? Idi svojoj kući u svojoj sobi.

Mirjana : Pourquoi nous ramener ? Nous n’avons qu’à rester chez nous, dans nos maisons, dans notre chambre.

 

Vicka : Ma znam ja to, sve sam ja to probala.

Vicka : J’en sais quelque chose, je l’ai déjà expérimenté.

 

Mirjana : Pa možemo se vratit opet amo. Samo da kažemo i vratimo se

Mirjana : Et bien, nous pouvons revenir ici. Nous irons dire cela et revenir.

 

Jakov : I da reknemo roditeljima da se za nas…

Jakov : Pour dire à nos parents de ne pas…

 

Vicka : Ajde ti iđi tamo i reci ovoj.

Vicka : Vas-y, toi, là-bas et dis-lui.

 

Fra Jozo : Čekaj malo, neka te, Mirjana ! Što misliš ti, Marija ?

Père Jozo : Attends un peu, Mirjana ! Qu’en penses-tu, Marija ?

 

Marija : Ja mislim, trebalo bi nekako.

Marija : Je pense qu’il faut trouver une façon.

 

Ivanka : Velečasni, da se puno ne zadržajemo, samo da im rečemo.

Ivanka : Père, ne pas nous attarder trop, juste pour leur dire.

 

Fra Jozo : Radi čega ?

Père Jozo : Pour quelle raison ?

 

Ivanka : Ja ne znam.

Ivanka : Je ne sais pas.

 

Mirjana : Radi gužve. Samo da kažemo

Mirjana : À cause de la bousculade. Juste pour leur dire.

 

Vicka : Pa velečasni, vi nas niste shvatili. Mi smo sinoć iza svega glasa derali se sa Marinkove one terase i rekli smo sve i ponovili sve što je rekla Gospa i mi nismo mogli biti veseliji. Mi smo veseli uvijek, ali to se nije okanilo do jedanaest sati, nikako i rekli smo im sve. Džaba.

Vicka : Père, vous ne nous avez pas compris. Hier soir, nous avons crié à tue-tête de la terrasse de Marinko. Nous leur avons répété tout ce que Gospa nous a dit. Nous ne pouvions pas être plus joyeux. Nous sommes toujours joyeux. Cependant, ils ne nous ont pas laissées tranquilles jusqu’à 11h00 malgré tout ce que nous leur avons dit. Rien à faire.

 

Ivanka : I opet oko nas.

Ivanka : Ils se tassaient autour de nous.

 

Mirjana : Slušajte sad ovo, kazat ćemo im i otići ovamo.

Mirjana : Écoutez maintenant ceci : Nous allons leur dire et revenir.

[p. 167]

Vicka : Pa ajde, zovni, ajde !

Vicka : Eh bien, vas-y, appelle-la !

 

Fra Jozo : Pa osjećaš li ti, Mirjana, molim te, potrebu da prijeđemo u crkvu.

Père Jozo : Mirjana, ressens-tu le besoin, s’il te plaît, de nous trensférer à l’église ?

 

Mirjana : Ja volim. Ali kao da je Gospa bila neodlučna za crkvu.

Mirjana : Je le préfère, mais comme si Gospa était indécise pour l’église.

 

Fra Jozo : Što kao da je ?

Père Jozo : Comment cela ?

 

Mirjana : Neodlučna bila da li ćemo u crkvu, kao da joj je bilo draže na brdu.

Mirjana : Elle était indécise pour l’église, comme si elle avait préféré la colline.

 

Fra Jozo : Pa znam. Možda da joj je draže. Ali ona želi da ovde, da narod, vidiš, zna narod tamo gdje je Isus. Na oltaru.

Père Jozo : Je sais, peut-être qu’elle préférait, mais ici, elle désire que les gens sachent où est Jésus. Il est à l’autel.

 

Marija : Ja mislim da bi ona možda više volila u crkvu. Ne znam. Neodlučna je bila kad smo je gledali. Ali ne znam.

Marija : Je pense qu’elle aurait préféré peut-être dans l’église. Je ne sais pas, mais elle était indécise lorsque nous la regardions.

 

Fra Jozo : Kud će one sada ? Pa oćete li ići ili će one same ?

Père Jozo : Où vont-elles maintenant ? Eh bien, y allez-vous aussi ou elles y vont seules ?

 

Djeca : Idemo i mi onda.

Les enfants : Alors nous y allons aussi.

 

Fra Jozo : Što misliš ti o tome ? Bolje bi bilo nego da je na brdu narod. Što misliš, kako li bi ?

Père Jozo : [à Ivanka] Qu’en penses-tu ? Il serait préférable que les gens n’aillent pas sur la colline. Qu’en penses-tu, est-ce mieux ?

 

Ivanka : Ja mislim da je na brdu bolje. Ne znam.

Ivanka : Je pense que c’est mieux sur la colline. Je ne sais pas.

 

Mirjana : Mi sada ne bi mogle proć da idemo pješke, trčimo.

Mirjana : Nous ne pourrions passer maintenant à pied, en courant.

 

Jakov : Kako ćemo trčat ?

Jakov : Comment allons-nous courir ?

 

Ivanka : Ja ne mogu da trčim.

Ivanka : Je ne puis pas courir.

 

Mirjana : Neće se auta kupit oko tebe. Samo aute prolaze.

Mirjana : Les autos ne vont pas t’encercler. Les autos ne font que passer.

 

Vicka : Najbolje bi bilo nek ode jedna ili dvoje.

Vicka : Le mieux serait qu’une ou deux d’entre nous y aillent.

 

Ivanka : Pa idi ti, ajde !

Ivanka : Eh bien ! Vas-y, toi.

 

Mirjana : Vidila si Gospu i svejedno ti je. Ne mogu to shvatit nikako.

Mirjana : Tu as vu Gospa et ça t’est égal. Je n’arrive pas du tout à comprendre.

 

Marija : Meni se isto ide.

Marija : J’ai envie d’y aller.

 

Jakov : I meni se isto ide da reknemo narodu.

Jakov : Moi aussi, j’ai le goût de parler aux gens.

 

Mirjana : I meni se isto ide. Ne mogu shvatit.

Mirjana : Moi aussi, j’ai le goût d’y aller. Je n’arrive pas à comprendre.

 

Jakov : Da se ne skupljava više gori.

Jakov : De ne plus se rassembler en haut.

 

Fra Jozo : Kako bi ti to, Jakiša ? Da ne iđe u brdo ?

Père Jozo : Comment le ferais-tu, Jakov ? Qu’ils n’aillent plus sur la colline ?

 

Jakov : Da ne ide više u brdo.

Jakov : Qu’ils n’aillent plus sur la colline.

 

Ivanka : Evo, vidiš naroda, Mirjana. Ide narod odande. Reci im to.

Ivanka : Les vois-tu les gens, Mirjana, Les gens reviennent de là-haut. Dis-leur.

 

Fra Jozo : Eto, vi kako mislite.

Père Jozo : Faites selon votre idée.

 

Mirjana : Ja vas ne mogu da shvatim. Vidile ste Gospu i svejedno vam je.

Mirjana : Je ne peux pas vous comprendre. Vous avez vu Gospa et ça vous et égal.

 

Jakov : Ajmo nas troje i reć ćemo svima i eto ti.

Jakov : Allons-y nous trois et nous parlerons à tous, et voilà.

 

Fra Jozo : A šta ćete reć ?

Père Jozo : Et qu’est-ce que vous allez leur dire ?

 

Mirjana : Reći ćemo narodu da smo vidili Gospu sa drugoga mjesta, da smo opazili svjetlo. Da smo pitali Gospu za crkvu i za mjesto okupljanja i da nam je rekla to i koliko će nam se dana prikazivat. Sve ćemo narodu reć kako je bilo.

Mirjana : Nous allons dire aux gens que nous avons vu Gospa à un autre endroit que nous avons apperçu la lumière, que nous lui avons demandé à propos de l’église et de l’endroit de rassemblement, qu’elle nous a dit cela et combien de jours elle nous apparaîtra. Nous allons tout raconter aux gens comment cela s’est passé.

[p. 168]

Fra Jozo : A kad će se prikazat sutra ?

Père Jozo : Et à quelle heure apparaîtra-t-elle demain ?

 

Mirjana : Isto u pola sedam u crkvi.

Mirjana : À la même heure, à 18h30, à l’église.

 

Fra Jozo : A dobro, zanima me, što ćete još reć narodu ?

Père Jozo : Eh bien, j’aimerais savoir ce que vous allez encore dire aux gens.

 

Ivanka : Pa to ćemo reć da će bit u crkvi.

Ivanka : Nous dirons : Ce sera dans l’église.

 

Mirjana : To što nam je rekla Gospa.

Mirjana : Ce que Gospa nous a dit.

 

Fra Jozo : Ja ne znam. Šta misliš ti, Vicka, hoće li bit gužve od naroda, kako li, hoće li se dat narod to uvjerit ?

Père Jozo : Je ne sais pas. Qu’en penses-tu, Vicka ? Y aura-t-il de la bousculade ? Comment les gens se laisseront-ils convaincre ?

 

Vicka : Ja kažem da će bit gužve.

Vicka : Il y aura de la bousculade, je vous dis.

 

Mirjana : Ako vjeruje, nek vjeruje. Ako neće, ne mora.

Mirjana : S’ils veulent croire, qu’ils croient. Si non, ils ne sont pas obligés.

 

Fra Jozo : Znam, ali reć će narod : « Vidiš čas ovamo, čas onamo ».

Père Jozo : Je sais mais ils pourraient dire : « Tu vois tantôt ici, tantôt là-bas ».

 

Vicka : Reće narod, oni, otišle su od kuće, okle se ovdje jednom stvoriše. I ko zna što će svak pomislit. Nako kad se nisi dosad pokazivala drž to osjećanje u sebi pa kad mi dođemo kući ko nas god pita, mi ćemo svakom reć i kako je to nezgodno

Vicka : Les gens diront qu’elles ont quitté leur maison, d’où viennent-elles tout à coup. Qui sait ce que chacun va penser. Puisque nous ne nous sommes pas montrées jusqu’à maintenant, il vaudrait mieux garder cette préoccupation pour nous. Une fois rentrées à la maison, si quelqu’un nous pose des questions, nous lui expliquerons que c’est vraiment gênant.

 

Ivanka : I milicija je rekla da nesmimo ovoliki narod sakupljat.

Ivanka : La milice nous a dit de ne pas rassembler tout ce monde.

 

Vicka : I nesmimo ovo skupljat i da će se ovo sve… Ne će oni to nać.

Vicka : Et que nous ne devons plus nous rassemble, et tout cela… Ils ne trouveront pas.

 

Ivanka : Svi će oni to razglasit, ako jedno zna, to svi znaju. To je sigurno.

Ivanka : Cela va se propager : Il suffit que quelqu’un l’apprenne pour que tout le monde le sache; c’est sûr.

 

Fra Jozo : Ne znam kako ti, Mare, to misliš ? Mara je neodlučna, nešto samo misli.

Père Jozo : Je ne sais pas ce que tu en penses, toi, Marija ? Marija est indécise, elle pense à quelque chose.

 

Marija : Prvi put kako je ono prvi put prohujalo kroz narod, ja mislim da će i sad tako isto.

Marija : La nouvelle se propagera maintenant de la même manière qu’au premier jour, je pense.

 

Fra Jozo : A čekaj, ti si isto da bude za u crkvu ?

Père Jozo : Mais attends, toi aussi, tu es d’accord pour que ce soit dans l’église ?

 

Marija : Jest.

Marija : Oui.

 

Fra Jozo : Toga si mišljenja. Ako ne bude narod za u crkvu.

Père Jozo : Tu es aussi de cet avis. Mais si les gens ne sont pas pour l’église ?

 

Vicka : Nek ne bude niko, bit ćemo mi.

Vicka : Même si personne n’est d’accord, nous y serons, nous.

 

Ivanka : To je bolje. Nas šestero.

Ivanka : C’est mieux ; seulement nous six.

 

Vicka : Velečasni, mi bi volili da nikog nema, da smo mi same. Nama bi bilo bolje. Sigurno i sve.

Vicka : Père, nous préférerions qu’il n’y ait personne, seulement nous. Ce serait certainement mieux pour nous. C’est sûr.

 

Fra Jozo : Ma znam. Da li se ona ukazuje radi vas ili radi naroda ?

Père Jozo : Je sais, mais est-ce qu’elle apparaît pour vous ou pour les gens ?

 

Ivanka : Ja mislim radi nas.

Ivanka : Je pense que c’est pour nous.

 

Fra Jozo : Što misliš da je radi tebe, na primjer Ivice ?

Père Jozo : Penses-tu que c’est pour toi, par exemple, Ivanka ?

 

Ivanka : Pa nije radi mene, radi nas svih. Pa mogla je druge nać. Što je nas baš našla.

Ivanka : Pas seulement pour moi, mais pour nous tous. Elle aurait pu trouver quelqu’un d’autre. Pourquoi nous a-t-elle choisis nous précisément ?

[p. 169]

Fra Jozo : Dobro. Pa eto, na primjer, kako misliš to radi nas ? Jer to je jako interesantno.

Père Jozo : Bien. mais voyons, que veux-tu dire par « pour nous » ? Car c’est très intéressant.

 

Mirjana : Ja mislim radi nas i radi naroda. Da učvrstimo vjeru u narodu.

Mirjana : Je pense que c’est pour nous et pour les gens. C’est pour affermir la foi dans le peuple.

 

Vicka : Ja isto u oboje. Ja mislim u oba jednako. Samo kome se prikazala, držte vi vjeru čvrsto.

Vicka : Je pense la même chose : c’est pour les deux. Mais ceux qui l’ont vue doivent garder la foi ferme.

 

Mirjana : I ako možete, učvrstite je u narodu. Jer ona je rekla : « Pomirite narod ».

Mirjana : Et si on pouvait raffermir la foi du peuple ! Car elle nous a dit : « Réconciliez le peuple ».

 

Vicka : Normalno.

Vicka : Naturellement.

 

Fra Jozo : Šta misliš ti Mare ?

Père Jozo : Qu’en penses-tu, Marija ?

 

Marija : Ja mislim isto tako.

Marija : Je pense la même chose.

 

Fra Jozo : Kako ?

Père Jozo : Comment ?

 

Marija : I radi nas i radi naroda.

Marija : C’est pour nous et pour les gens.

 

Fra Jozo : A ti, Jakove ?

Père Jozo : Et toi, Jakov ?

 

Jakov : Isto. Ja mislim radi nas i radi…

Jakov : La même chose. Je pense aussi que c’est pour nous et pour…

 

Marija : Više radi naroda.

Marija : Plus pour les gens.

 

Fra Jozo : Jeste li vidjeli večeras ? Hoće li ikakvo čudo učiniti ? Recimo sa onim malim ili s nekim drugim. Jesi ti, Ivica, išta vidjela ? Jesi ti išta vidjela, Vicka ?

Père Jozo : Avez-vous vu ce soir, si elle allait faire un miracle ? Par exemple, sur ce garçon [Danijel Setka] et sur quelqu’un d’autre ? As-tu vu quelque chose, Ivanka ? As-tu vu quelque chose, Vicka ?

 

Vicka : Nisam.

Vicka : Non.

 

Fra Jozo : Šta si ti vidio, Jakiša ?

Père Jozo : Qu’as-tu vu, Jakov ?

 

Jakov : Nisam ni ja, isto tako. Vidio sam ja Gospu. Meni sve u glavi bilo ko da će ozdravit oni mali.

Jakov : Moi non plus. J’ai vu Gospa. J’ai dans ma tête comme si ce petit allait guérir.

 

Fra Jozo : A to ti je u glavi. A je li govorila ona išta ?

Père Jozo : C’est dans ta tête. Mais est-ce qu’elle [Gospa] disait quelque chose ?

 

Djeca : Nije ništa.

Les enfants : Non, rien.

 

Fra Jozo : Ne znam kako bi to.

Père Jozo : Je ne sais pas quoi faire.

 

Marija : Ni ja ?

Marija : Ni moi.

 

Mirjana : Meni je jednostavno ža onoga naroda.

Mirjana : J’ai simplement de la pitié pour ces gens.

 

Fra Jozo : Ja.

Père Jozo : Oui.

 

Mirjana : Nije on rad bijesa došao ovamo.

Mirjana : Ils ne sont pas venus ici pour rien.

 

Ivanka : Pozovni. Reci im tako.

Ivanka : Appelle les. Dis-leur.

 

Mirjana : Što ću bona pozovnut kad auta idu.

Mirjana : Pourquoi les appeler, ma pauvre, quand les autos passent.

 

Ivanka : Pa, evo, naroda. Prepoznat ćete sigurno. Oće sigurno, Mirjana. Ajmo ja i ti, Vida, izići, Vida.

Ivanka : Voici les gens. Il vont te reconnaître, ils vont sûrement te reconnaître, Mirjana. Allons-y, sortons, Vicka, toi et moi.

 

Jakov : A treba reć roditeljima da se ne misle za nas.

Jakov : Il faut dire aux parents qu’ils ne s’inquiètent pas pour nous.

 

Ivanka : Znaju roditelji do devet, deset sati.

Ivanka : Les parents savent que nous ne reviendrons pas avant 9 ou 10 heures du soir.

 

Mirjana : Koliko će to put trebat ponovit ?

Mirjana : Combien de fois faudra-t-il répéter la même chose ?

 

Ivanka : Narod stalno nailazi, nailazi. Koliko ?

Ivanka : Les gens continuent d’affluer constamment. Combien de fois ?

 

Marija : Pa svak bi želio isto tako svako pitanje koje smo je pitali.

Marija : Tout le monde aimerait avoir les réponses aux questions que nous lui avons posé.

 

Fra Jozo : Šta bi svak želio ?

Père Jozo : Qu’est-ce que chacun souhaiterait ?

[p. 170]

Marija : Isto pitanje. Sve šta je se desilo. To bi svak sigurno volia čuti.

Marija : Les mêmes questions. Tout ce qui s’est passé [à Cerno]. Tout le monde aimerait certainement l’entendre.

 

Fra Jozo : A što je se desilo ? Nije se tamo ništa desilo danas.

Père Jozo : Mais qu’est-ce qui s’est passé ? Rien ne s’est passé là-bas aujourd’hui.

 

Ivanka : Pa pitali smo je da i u crkvu da dođe isto.

Ivanka : Mais nous lui avons demandé de venir à l’église.

 

Fra Jozo : A ha ! A šta kažeš ti, Vicka ?

Père Jozo : Ah oui ! Que dis-tu, Vicka ?

 

Vicka : Ja kažem ovako. Na primjer mi smo sad tamo bili. Mi smo otišli. Prošlo je dva sata od kuće. Sad više nam je, gore nam je sad nego kad smo polazili od kuće. Zato sad će ova ovolika masa navalit i reće ove se odjednom stvaraju i ko zna gdje su one bile i šta je to radilo i okle sad ovdje a nisu gore bile, i ko zna što će narod na nas provaljivat i nešto izrugivat nam se i sigurno da oće. Znam sigurno.

Vicka : Je dis ceci par exemple. Nous étions là-bas. Nous avons quitté la maison peu de temps après 14h00. Pour nous, c’est pire maintenant que lorsque nous avons quitté la maison; toute cette foule va sauter sur nous. On dira : d’où viennent-elles tout à coup ? Où sont-elles allées ? On ne sait pas ce qu’elles ont fait. Comment se fait-il qu’elles arrivent maintenant ici alors qu’elles n’étaient pas là-haut sur la colline ? Qui sais de quoi les gens nous accuseront. Ils se moqueront de nous. Ils vont certainement le faire, j’en suis sûre.

 

Ivanka : To će narod doznat da će bit u crkvi. To će sve.

Ivanka : Les gens vont finir par savoir que ça va continuer dans l’église. Et tout cela.

 

Vicka : A što je Božje i ko vjeruje u Boga, taj će sigurno doznat. Kako je se prvi dan doznalo da smo je vidjeli, tako će isto riječ tu isto doznat. Ko god bude vjerovao, doće. Ko ne bude, znam što je dolazio, da izigrava Gospu i da psuje a kad se govori nešto da se ne čuje.

Vicka : Et ce qui vient de Dieu et celui qui croit en lui, celui-là va certainement le savoir. Ils apprendront cette nouvelle de la même façon qu’ils l’ont appris le premier jour quand nous l’avons vue. Celui qui croit viendra à l’église. Celui qui ne viendra pas, nous saurons alors qu’il venait pour se moquer de Gospa et pour blasphémer et non pour l’entendre.

 

Ivanka : Da ne vjeruje.

Ivanka : Qu’il ne croit pas.

 

Vicka : Ja to sigurno znam.

Vicka : J’en suis certaine.

 

Fra Jozo : Pa čekajte, onda je bolji zaključak više ništa nikome ne kazivat.

Père Jozo : Mais attendez. Alors la meilleure conclusion serait de ne plus rien dire à personne.

 

Vicka i Ivanka : Jeste.

Vicka et Ivanka : C’est cela.

 

Fra Jozo : Svega se okanuti.

Père Jozo : Laissez tout tomber.

 

Mirjana : A što će onda narod reći ? Gdje su ona djeca što su vidjela Gospu ? Gdje se sada kriju ? Lagala su dosada, sad im je dosta pa se kriju.

Mirjana : Mais que diront les gens ? Où sont les enfants qui ont vu Gospa ? Où se cachent-ils maintenant ? Ils nous ont menti. Ils se cachent parce qu’ils en ont assez maintenant.

 

Vicka : Niko ništa ne laže. Mene kad ja dođem kući u deset sati koga god ja vidim svakom ću reć.

Vicka : Personne ne ment. Au retour, à la maison, vers 22h00, je vais tout raconter à tous ceux que je verrai.

 

Fra Jozo : Pa dobro, a što narod sad misli ? Što misliš ti, recimo Mare ? Što misliš ti šta narod sad misli, koji nije vas vidio niti ništa čuo ?

Père Jozo : Eh bien, mais que pensent les gens maintenant ? Qu’en penses-tu, voyons, Marija ? Qu’en penses-tu, que doivent penser les gens qui n’ont rien vu ni rien entendu ?

 

Marija : Ko zna šta ko misli.

Marija : Qui sait ce que chacun pense ?

 

Jakov : Vidi što prolazi narod.

Jakov : Regarde comme les gens passent.

 

Mirjana : Ja mislim da narod sad misli da su nas negdje odveli. Milicija da nas je negdje odvela. Narod treba umiriti. Može se narod razbjesniti. Velečasni, mi smo se jučer strašili.

Mirjana : Je pense que les gens croient maintenant qu’on nous a emmenés quelque part. Que la milice nous a emmené. Il faut calmer les gens parce qu’ils pourraient s’emporter. Père, nous avons eu peur hier.

 

Jakov : Ovi ljudi tu stoje. Kako smo prvo rekli da smo vidjeli a to se je sve saznalo.

Jakov : Les gens sont toujours là. Au début quand nous avons dit que nous avons vu [Gospa], tout a fini par se savoir.

 

Mirjana : Mi smo strašiv narod. Mi smo govorili da će nas odvest u ludnicu, u bolnicu ko danas ili sutra. Narod sad to sigurno misli. Može svašta još biti.

Mirjana : Nous sommes des personnes craintives. Hier, on s’est dit : ils nous emmèneront à l’asile ou à l’hôpital aujourd’hui ou demain. Les gens y pensent certainement, maintenant. Il peut arriver encore n’importe quoi.

[p. 171]

Ivanka : Ajmo mi reć pa sve će to jedno do drugog doć da smo vidjeli i tako sve zaznali.

Ivanka : Allons leur dire et cela va se répandre de l’un à l’autre. Ils vont apprendre que nous avons vu.

 

Fra Jozo : Kako ti misliš, Ivica, molim te, ti nešto šutiš.

Père Jozo : Qu’est-ce que tu en penses, Ivanka, s’il te plaît, tu te tais ?

 

Ivanka : Ista stvar. Isto tako.

Ivanka : La même chose. Pareil.

 

Fra Jozo : Da treba ili ne treba reć ?

Père Jozo : Qu’il faut dire : oui ou non ?

 

Ivanka : Da ovdje dođemo, da reknemo, sve da reknemo.

Ivanka : D’y aller pour tout dire. Tout.

 

Jakov : To će sve od jednog do drugog doć i saznat će svi.

Jakov : Cela va se répandre de l’un à l’autre, et tous finiront par le savoir.

 

Fra Jozo : Mara nešto se zamislila. Što si, Mare, se zamislila, molim te.

Père Jozo : Marija est songeuse. À quoi penses-tu, s’il te plaît, Marija ?

 

Marija : Ne znam sama šta bi rekla. Ja bih najradije sad preko njiva u trku i tamo. Ima sto posto naroda tamo.

Marija : Je ne sais pas moi-même quoi dire. J’irai plutôt là-bas en courant à travers les champs. Il y a sûrement des gens là-bas.

 

Mirjana : I ja isto tako.

Mirjana : Je ferai la même chose.

 

Marija : Nema preko njiva. Nema nikog.

Marija : À travers champs, il n’y a personne.

 

Ivanka : A otkud je narod dolazio ? Preko njiva !

Ivanka : Mais comment reviennent les gens, sinon à travers les champs !

 

Fra Jozo : Je li bilo koliko danas naroda.

Père Jozo : Y avait-il des gens aujourd’hui ?

 

Svi : Ima strašno auta, nemoguće auta.

Tous : Il y avait terriblement d’autos, beaucoup d’autos.

 

Fra Jozo : Je l’ itko narodu kazao da vi nećete doć.

Père Jozo : Est-ce que quelqu’un a dit aux gens que vous ne viendriez pas ?

 

Djeca : Nitko.

Les enfants : Personne.

 

Ivanka : Ja mislim da su seljani govorili.

Ivanka : Je pense que les paysans l’ont dit.

 

Vicka : Kad je narod uvrtio, narod je išo gori.

Vicka : Les gens se sont mis dans la tête de monter là-haut.

 

Fra Jozo : Čuješ ovo me zanima. Dakle, vi niste sami, vama nije Gospa kazala ukazat će se na tom brdu, već miliciju ste poslušali, jel ?

Père Jozo : Écoute, ceci m’intéresse. Donc, ça ne vient pas de vous, ce n’est pas Gospa qui vous a dit qu’elle apparaîtra sur cette colline [de Cerno], mais vous avez écouté la milice, n’est-ce pas ?

 

Vicka : Ne, ne, ne !

Vicka : Non, non, non !

 

Ivanka : Da vidimo hoće li se nama tamo ukazat.

Ivanka : Pour voir si elle va nous apparaître là-bas ?

 

Fra Jozo : Koga ste vi poslušali kad ste išli na Černo ? Koga ste vi poslušali to ?

Père Jozo : Qui avez-vous écouté quand vous êtes allés à Cerno ? À qui avez-vous obéi ?

 

Vicka : Miliciju nismo ni vidili ni čuli.

Vicka : La milice, nous ne l’avons ni vue ni entendue.

 

Fra Jozo : Znam. Tko vam je govorio idite na drugo brdo pa oprobajte ?

Père Jozo : Je sais. Mais qui vous a dit d’aller à l’autre colline pour essayer ?

 

Djeca : Mi smo, mi smo sami svi.

Les enfants : Nous seuls. Nous tous.

 

Jakov : Mi smo sami to rekli, dogovorili se.

Jakov : C’est nous-mêmes qui avons dit cela, nous nous sommes entendus.

 

Vicka : I odredili smo mi, eto i sve. Netreba nam nitko govorit.

Vicka : Nous avons décidé seuls, et puis c’est tout. On n’a pas besoin que quelqu’un nous le dise.

 

Fra Jozo : A tako.

Père Jozo : Ah, c’est comme ça.

 

Jakov : I zabilježili smo mjesto.

Jakov : Et nous avons laissé une marque à l’endroit.

[p. 172]

Marija : I ova nam je cura kazala iz Sarajeva : « Ja ću vas odvest » i mi otišli smo ranije, dok se još narod nije počeo skupljat. Počeo se pomalo.

Marija : Cette fille de Sarajevo nous a dit : « Je vais vous emmener ». Nous sommes partis plus tôt avant que les gens commencent à se rassembler. Ils commençaient déjà peu à peu.

 

Jakov : I ona je vidila svjetlo.

Jakov : Elle aussi [Ljubica Vasilj], a vu la lumière.

 

Mirjana : I ona je vidjela svjetlost.

Mirjana : Elle aussi a vu la lumière.

 

Fra Jozo : A odakle je ona rodom ?

Père Jozo : Et de quelle famille est-elle ?

 

Marija : Ovde od Vasilja… tamo od Gluvića.

Marija : De la famille de Vasilj Gluvić.

 

Fra Jozo : A što je po zanimanju ona ?

Père Jozo : Quelle est sa profession ?

 

Vicka : Ona radi… neznam što.

Vicka : Elle travaille… je ne sais pas au juste quoi.

 

Mirjana : Kod filozofskog fakulteta, ona najveća zgrada u Sarajevu.

Mirjana : Près de la faculté des Lettres, c’est la plus grande bâtisse de Sarajevo.

 

Fra Jozo : To je higijenski zavod.

Père Jozo : C’est le département de santé

 

Mirjana : Ja mislim da je to to.

Mirjana : Je pense que c’est cela.

 

Fra Jozo : A zaanima me još ovo, Mirjana, tko je još bio osim te djevojke ?

Père Jozo : Ceci m’intéresse encore, Mirjana ? Qui était là encore, à part cette fille ?

 

Mirjana : Naša rodica Mica.

Mirjana : Notre cousine, Mica [Mirjana Ivanković].

 

Fra Jozo : Je l’ još itko bio ?

Père Jozo : Y avait-il quelqu’un d’autre ?

 

Djeca : Niko.

Les enfants : Personne.

 

Fra Jozo : Je l’ Mica vidjela ?

Père Jozo : Est-ce que Mica a vu ?

 

Djeca : Je, svjetlo.

Les enfants : Oui, la lumière.

 

Marija : Evo, tu su one.

Marija : Voilà, elles sont ici.

 

Fra Jozo : A i one su tu !

Père Jozo : Ah, elles aussi sont ici !

 

Djeca : Jesu.

Les enfants : Oui.

 

Ivanka : Oćemo ih zvati ?

Ivanka : Voulez-vous qu’on les appelle ?

 

Fra Jozo : Aj, možeš. Ovo mene bunda. Recimo, dakle, pa dobro, ajmo ništa ne govorit večeras, pa ćemo vidjet što će biti sutra. Što misliš to, Mirjana, da ništa ne govorimo. Da probamo što će bit sutra. Ako dođe narod spontano u crkvu, što misliš na to ?

Père Jozo : Tu peux, mais tout cela me rend confus. Voyons, ne disons rien ce soir, et nous verrons comment ça va se passer demain. Qu’en penses-tu, Mirjana, si on ne disait rien pour voir ce qui va se passer demain et si les gens venaient spontanément à l’église; qu’en penses-tu ?

 

Mirjana : Mi to možemo pokušat ali…

Mirjana : Nous pouvons essayer mais…

 

Fra Jozo : Što kažeš ti da… Sjedni Mica.

Père Jozo : Que dis-tu que… Assieds toi, Mica.

 

Mirjana : Možemo pokušat i to.

Mirjana : Nous pouvons essayer cela aussi.

 

Mica i Mirjana [ulaze] : Hvaljen Isus i Marija.

Mica et Mirjana [qui entrent] : Loués soient Jésus et Marie.

 

Fra Jozo : Uvijeke. Ajde sjedni, curo. Jako me zanima što si vidjela i gdje si bila. Kako je tebi ime ?

Père Jozo : À jamais. Allez, assieds-toi, jeune fille. Ça m’intéresse beaucoup de savoir ce que tu as vu et où tu étais. Quel est ton nom ?

 

Mica : Mirjana, Mica, svejedno.

Mica : Mirjana. ou Mica, c’est la même chose.

 

Fra Jozo : Ne boj se ništa.

Père Jozo : N’aie pas peur.

 

Mica : Ne bojim se, ne !

Mica : Je n’ai pas peur, non !

 

Ljubica : Mene znate, bila sam kuma…

Ljubica : Moi, vous me connaissez, j’étais la marraine…

 

Fra Jozo : Jesi ti bila sa njima. Kad si se k njima pridružila ? Daj nekoliko podataka.

Père Jozo : Tu étais avec eux ? À quel moment t’es-tu jointe à eux ? Donne quelques détails.

 

Mica : Cijelo smo poslije podne bile s njima, od tri sata po kafanama vodili.

Mica : Nous avons été avec eux durant tout l’après-midi. À partir de 3h00, nous les avons emmenés dans des cafés.

 

Fra Jozo : Kuda po ?

Père Jozo : Où cela ?

[p. 173]

Mica : Bili u Počitelj, bili u Čapljini, bili u Trebižet…

Mica : Nous avons été à Počitelj, à Čapljina, à Trebižet…

 

Fra Jozo : A nije bio onaj Ivan sa vama ?

Père Jozo : Ce Ivan n’était-il pas avec vous ?

 

Više njih : [zajedno] Nije.

Plusieurs : [ensemble] Non.

 

Mica : Nije. Njega smo ostavili i bili smo na Kravici vodopadu. Deset do šest smo pošli odozdo.

Mica : Non, nous l’avons laissé. Nous avons été aux chutes de Kravica ; nous en sommes partis à 6 heures moins 10.

 

Fra Jozo : I tako da nitko za vas ovdje nije znao ?

Père Jozo : Personne ici ne savait où vous étiez ?

 

Svi : Nije nitko.

Tous : Non, personne.

 

Mica : I u Cernu smo negdje u pustinji stali.

Mica : À Cerno, nous nous sommes arrêtés quelque part, dans un endroit désert.

 

Fra Jozo : A gdje ste ručali ?

Père Jozo : Où avez-vous déjeuné ?

 

Više njih : Nismo nigdje.

Plusieurs : Nulle part.

 

Mica : Jeli smo kolače u Čapljini.

Mica : Nous avons mangé des gâteaux à Capljina.

 

Ljubica : Sladolede i pile sokove.

Ljubica : De la crème glacée, et nous avons bu des jus.

 

Mica : Djeca vole sladoled.

Mica : Les enfant aiment la crème glacée.

 

Marija : U Čapljini nas neki momak zaustavi kaže : « Jeste li vi one iz Međugorja ? »

Marija : À Capljina, un jeune homme nous a arrêtées et il nous a dit : « Êtes-vous celles de Medjugorje ? »

 

Vicka : Kaže meni jedna baka : « Kad ćeš ti gore ić, kaže, što čekaš, što ne iđeš ? » A ja brzo okrenu glavu da me ne vidi. Jedan momak iđe za nama : « Jeste vi iz Međugorja ? »

Vicka : Une grand-mère m’a dit : « Quand iras-tu là-haut, qu’attends-tu, pourquoi n’y vas-tu pas ? » Et moi, rapidement, je tourne la tête pour qu’elle ne me voie pas. Un jeune homme nous a suivies : « Êtes-vous de Medjugorje ? »

 

Fra Jozo : Vidiš, vidiš, nemožete se vi više sklonit.

Père Jozo : Tu vois, tu vois, vous ne pouvez plus vous cacher.

 

Mica : Ne možeš se sakrit nigdje.

Mica : On ne peut plus se cacher nulle part.

 

Ljubica : Mi smo u pustinji auto na cesti ostavili i otišli u draču i promatrali svijet gore i to.

Ljubica : Nous avons laissé la voiture sur la route et nous sommes entrées dans les buissons; nous avons observé les gens qui étaient là-haut. Voilà.

 

Fra Jozo : Molim te, kako je tebi ime ?

Père Jozo : Quel est ton nom, s’il te plaît ?

 

Ljubica : Ljubica.

Ljubica : Ljubica [Vasilj].

 

Fra Jozo : Kaži mi ovo, jesi ti vidila masu svijeta ?

Père Jozo : Dis-moi, as-tu vu la foule ?

 

Ljubica : Jesam ! Sve smo je vidjeli.

Ljubica : Oui ! Nous l’avons toutes vue.

 

Fra Jozo : Jesi l’ još drugo osim svijeta ?

Père Jozo : As-tu vu autre chose que les gens ?

 

Ljubica : Neznam. Neka tama. Bilo je to valjda od svijeta tog ili pušenja ili nečega. Onda se one uzvikale i počele sve u glas molit, 25 do 6 je bilo. Non stop su pitale, koliko je sati. Ja sam imala sat a one nisu. I počeli svi u glas molit i rekli su : « Evo je », najednom svi u glas. Pred njima kamenite smo ostale. Mi smo uz njih stajale i pitale i što će pitat ovo ono. Tišina je bila i mir. Onda one su čekale, onda kažu, to i to je rekla.

Ljubica : Je ne sais pas, il y avait comme une brume, ça venait probablement de cette foule, de la fumée des cigarettes ou je ne sais quoi. Alors elles [les voyantes] se sont exclamées, elles ont commencé à prier à haute voix. Il était 6 heures moins 25. Sans arrêt, elles demandaient : « Quelle heure est-il ? Quelle heure est-il ? » J’avais une montre, mais pas elles. Ils ont commencé à prier à haute voix. Tous, tout d’un coup, ont [dit] à haute voix : « La voici ». Nous sommes restées pétrifiées devant elles. Nous nous tenions près d’elles pour leur dire quoi demander, ceci ou cela. C’était le silence et la paix. Elles attendaient les réponses, puis elles nous les disaient. Elle [Gospa] a dit ceci ou cela.

 

Fra Jozo : Uvijek je potrebno netko da pomogne.

Père Jozo : Il est toujours nécessaire que quelqu’un nous aide.

 

Ljubica : Jest. Mica je samo postavljala pitanja da je oni, pitaju jer mi smo uz njih stajali. Tu mi nismo ništa vidili ni čuli. Oni govore : « Eto, evo je pred nama ». Nas dvi nismo mi nju tu ni vidile.

Ljubica : C’est bien ça. Mica a seulement posé des questions pour qu’elles les demandent à leur tour, car nous nous tenions à côté d’elles. Là, nous n’avons rien vu ni entendu. Elles disaient : « Voici, la voici devant nous ». Nous deux, nous ne l’avons pas vue du tout.

[p. 174]

Fra Jozo : A uvik je netko potreban, da ti…

Père Jozo : On a toujours besoin de quelqu’un pour…

 

Ljubica : Jest. Mi smo njih pitali. Ovaj mali je baš dva pitanja, neznam koja je još od vas postavila i one su rekle onda što je odgovorila i to.

Ljubica : Oui, nous leur posions des questions. Ce petit a justement posé deux questions. Je ne sais pas lequel d’entre vous a encore posé des questions. Elles [les voyantes] nous ont dit alors les réponses qu’elle a données.

 

Mica : One su postavile dva tri pitanja neovisno od nas, na primjer, kad sam im ja rekla, dali bi se Blažena Djevica Marija pojavila njima i u crkvi, one su odgovorile da se ona nasmijala i da je rekla da bi. I onda je Mirjana pitala u koje vrijeme, to ja nisam rekla. Ona je rekla : « U isto vrijeme ». I pitala je još koliko će se puta njima pojavljivati, oni su rekli u glas : « Tri puta » i onda kada je Mirjana, dali je to Mirjana bila, neznam, da ostavi neki znak.

Mica : Elles ont posé 2 ou 3 questions indépendamment de nous. Par exemple, lorsque je leur ai demandé si la Bienheureuse Vierge Marie apparaîtrait dans l’église, elles ont répondu qu’elle a souri et qu’elle a dit oui. Et puis Mirjana a demandé à quelle heure, ce n’est pas moi qui ai demandé cela. Elle [Gospa] a dit : « À la même heure ». Elle lui a demandé encore combien de fois elle leur apparaîtra. Ils ont dit à haute voix : « Trois fois ». C’est alors que Mirjana, est-ce que c’était bien Mirjana, je ne sais pas, a demandé [à Gospa] de laisser un signe.

 

Jakov : Ja sam.

Jakov : C’est moi.

 

Mica : Neznam, ko je bio, da im je rekla ovaj… da se samo nasmješila i da je nestala i rekla im : « Pođite u miru Božjem », tako da je nestala. Oni su meni govorili : « Vidiš, vidiš, Mica, vidiš, vidiš svjetlost ? » Ja nikakvu posebnu svjetlost nisam vidila. Možda je se meni u momentu činilo da ima neka svjetlost. Možda je nešto, što ja znam. To je zalazak sunca i neznam ni ja dali je to to. Oni meni govore : « Kako ne vidiš ? Ide gore prema masi nestaje u nebu. » Još jedno pet minuta mi smo sjedile na kamenu, još je to svjetlo bilo. Baš mi je Ljubica govorila : « Kako ti ne vidiš tu svjetlost, neku posebnu. »

Mica : Je ne sais pas qui c’était. Elle [Gospa] leur a dit… Elle a seulement souri et elle a disparu en disant : « Allez dans la paix de Dieu ». C’est ainsi qu’elle a disparu. Ils me disaient : « Vois-tu, vois-tu Mica, vois-tu, vois-tu la lumière ? » Je n’ai vu aucune lumière spéciale. Sur le coup, il me semblait qu’il y avait une certaine lumière. Peut-être qu’il y avait quelque chose, j’en sais rien. C’était au coucher du soleil. Je ne sais pas moi-même si c’était ça. Ils me disaient : « Comment ne vois-tu pas ? Elle s’en va là-haut vers la foule et disparaît dans le ciel. » Pendant 5 minutes environ, nous sommes restées assises sur la roche. Il y avait encore cette lumière. Justemant Ljubica me disait : « Comment, ne vois-tu pas cette lumière quelque peu spéciale ? »

 

Fra Jozo : Koja Ljubica ?

Père Jozo : Quelle Ljubica ?

 

Ljubica : Ja reko, možda je to od mase one koja je gori bila.

Ljubica : Moi, j’ai dit que ça venait peut-être de la foule qui était en haut [de la colline de Crnica].

 

Fra Jozo : A ti si vidjela svjetlost ?

Père Jozo : Tu as vu la lumière ?

 

Ljubica : Vidjela sam nešto kao ide…

Ljubica : J’ai vu comme quelque chose qui venait…

 

Mica : Bila je neka tama.

Mica : Il y avait comme un brouillard.

 

Ljubica : Nešto je bilo kao tama, kao da puše, neka tama. Pitale ih Mica upravo : « Kako je vidite ? », « Odlazi ona nestaje… », i kad je dolazila, oni govore : « Evo, evo je, prema nama ide… i tu pred nama stoji », « pa gdje stoji ? », « Evo, evo je », ovdje pokazuju kamen.

Ljubica : Quelque chose comme une brume, une fumée. Nous leur avons demandé : « Comment la voyez-vous ? », « Elle s’en va, elle disparaît », et quand elle venait, ils nous disaient : « La voici, la voici, elle vient vers nous, elle est devant nous », « Mais où est-elle ? », « Elle est ici, la voici », ils nous montrent la pierrre [le rocher au-dessus duquel elle est apparue].

 

Fra Jozo : A što kažeš, Mica, da je ?

Père Jozo : Que dis-tu, Mica ?

 

Mica : Kad se ona pojavljivala, ja sam prišla k njima, da vidim onako njihovu reakciju. Pitam ja kako dolazi : « Dolazi svjetlost ». « E sad : Da li vidite nešto ? », « Vidimo u magli lik, evo, evo, evo je, približava se, evo je, silazi, silazi… » One nisu rekle da je stala.

Mica : Lorsqu’elle est apparue, je me suis approchée d’eux pour voir leurs réactions. Je leur ai demandé : « Comment vient-elle ? » Ils m’ont dit : « Dans la lumière ». « Et maintenant, voyez-vous quelque chose ? », « Nous voyons dans la brume une silhouette. Voici, voici, la voici, elle approche, la voici, elle descend, elle descend… » Elles n’ont pas dit qu’elle s’est arrêtée.

[p. 175]

Fra Jozo : Je l’ te bilo strah, Mica, molim te ?

Père Jozo : As-tu eu peur, Mica, s’il te plaît ?

 

Mica : Nije baš. Ja sam se malo samo tresla.

Mica : Pas vraiment. Je tremblais un peu.

 

Ljubica : Ja sam se bila naježila.

Ljubica : J’avais la chair de poule.

 

Mica : Ja sam se malo samo tresla. Nije mene uopće, nije strah.

Mica : J’ai frissonné seulement un peu. Je n’avais pas du tout peur.

 

Ljubica : Ja sam se, stvarno, nešto bila naježila, i onda ja Micu uhvatila za ruke.

Ljubica : Moi, j’avais réellement la chair de poule et alors j’ai pris Mica par la main.

 

Mica : Nešto sam se više bila počela trest. Nije me strah nikakav, nego samo ta pomisao da je Blažena Djevica Marija preda mnom. Naime, čovjeku ne može biti svejedno. Inače mene nije uopće strah. Da je mene strah, ja ne bih bila išla sa njima. Ja sigurno ne bi. Sigurno. Ja kad budem pričala svojim kolegicama, one mene inače pitaju. Moja je kuća gore prva. « Je l’ tebe strah. », « Ništa. » Neku večer, kad je svjetlilo… Ja sam inače strašiva, ja sam u sobu, neka vanjska vrata zaključana, vazda zaključam. Ja sam Đuki govorila : « Ajdemo otić gore na ono mjesto. Navodno da se neka svjetlost pojavila. » On meni govori : « Gdje ćeš u ovo doba ? » 12 sati je bilo.

Mica : Je n’avais pas peur du tout, mais seulement je tremblais à la pensée que c’était la Bienheureuse Vierge Marie devant moi. On ne peut pas rester indifférent; autrement je n’avais pas peur du tout. Si j’avais eu peur, je ne serais pas allée avec elles. Sûrement pas, certainement pas. D’ailleurs, quand je vais raconter cela à mes collègues, elles me poseront des questions. Ma maison est la première au pied de la colline. « As-tu peur ? » [me demandent-elles.] « Pas du tout. » L’autre soir, quand on a aperçu la lumière… Habituellement je suis peureuse. Je m’enferme toujours à clef dans ma chambre même quand la porte de la maison est verrouillée. Je disais à Djuka [son frère] : « Allons voir là-haut à cet endroit, on dit qu’une lumière est apparue ». Il me dit, lui : « Mais où veux-tu aller à cette heure-ci ? » Il était minuit.

 

Jakov : Je l’ vidiš sad ide svijet. Vidiš koliko ih iđe !

Jakov : Vois-tu, les gens passent maintenant. Regarde combien il y en a !

 

Fra Jozo : Je l’ tebi, Jakiša, lakše bilo kad ima svijeta ili kad nema svijeta, recimo ? Kako se ugodnije osjećaš ti, Mica, recimo bi volila da ima svijeta.

Père Jozo : Jakov, est-ce plus facile pour toi quand il y a du monde ou quand il n’y en a pas ? Comment te sens-tu le mieux ? Mica, par exemple, tu aimerais qu’il y ait du monde.

 

Jakov : Ja kad nema svijeta.

Jakov : Moi, quand il n’y a pas de monde.

 

Ljubica : On kaže : « Sve mi srce igra, sve nekako osjećam u srcu. »

Ljubica : Il dit : « Mon cœur palpite, je sens quelque chose dans mon cœur. »

 

Mica : « Kao da nešto iz mene govori. »

Mica : « Comme si quelque chose me parlait au dedans de moi. »

 

Ljubica : « Kao da nešto iz mene govori. »

Ljubica : « Comme si quelque chose me parlait au dedans de moi. »

 

Jakov : Ovako, kad ja postavim pitanje i ja u sebi mislim da će mi tako reći ona mi rekne tako. U meni to…

Jakov : Lorsque je pose une question, je pense en moi-même qu’elle va me répondre comme cela et elle me le dit comme cela. C’est au-dedans de moi…

 

Fra Jozo : Da, da

Père Jozo : Oui, oui.

 

Ljubica : A jesmo mi uključili magnetofon u autu. Smijali se, nikako da isključimo, smijali se, pjevali.

Ljubica : Nous avons fait marcher le magnétophone dans l’auto, nous avons ri. Nous l’avons laissé ouvert tout le temps; impossible de le débrancher. Nous avons ri et nous avons chanté.

 

Fra Jozo : A to, pjesme u kazetofon.

Père Jozo : Tu veux dire les chants dans le lecteur de cassette.

 

Mica : Čak smo i svete pjesme pjevali. Učili Ljubicu. Ona je ateista, da vam kažem. Ona radi za Izvršno Vijeće. Snimajte vi to, slobodno.

Mica : Nous avons même chanté des chants religieux pour les montrer à Ljubica. Elle est athée, vous savez, elle travaille pour le Comité exécutif. Enregistrez cela librement.

 

Fra Jozo : Ma nije ona ateista, naime ona, nije, nije.

Père Jozo : Mais non, elle n’est pas athée, non, non.

[p. 176]

Mica : Ona je silom prilika.

Mica : Elle l’est par la force des choses.

 

Fra Jozo : Nije. Ona radi gore…

Père Jozo : Non, elle travaille là…

 

Mica : Radim ja u općini pa opet nisam.

Mica : Je travaille à la mairie et je ne le suis pas pour autant.

 

Fra Jozo : A gdje radiš u općini ?

Père Jozo : Quelle est ton poste à la mairie ?

 

Mica : Ka socijalni radnik.

Mica : Travailleuse sociale.

 

Fra Jozo : Gdje ? Ovdje u našoj u Čitluku ?

Père Jozo : Où ? Ici à notre mairie, à Čitluk ?

 

Mica : Ja.

Mica : Oui.

 

Fra Jozo : Molim te ! Drago mi je da smo se upoznali. Ljubicu sam vidio, bila je kuma. Ona iz Sarajeva, iz saveznog Izvršnog Vijeća.

Père Jozo : Eh bien ! Je suis heureux de faire ta connaissance. J’ai déjà rencontré Ljubica, elle était marraine, elle est de Sarajevo du Conseil exécutif fédéral.

 

Ljubica : Republičkog. Savezno je u Beogradu.

Ljubica : De la République [de Bosnie-Herzégovine]. Le fédéral est à Belgrade.

 

Fra Jozo : Zapravo republičkog. Ovo me zanima, recimo, je li vama bilo neugodno što su bile njih dvije ?

Père Jozo : C’est vrai. De la République. Ceci m’intéresse, voyons, est-ce que c’était désagréable pour vous d’avoir ces deux filles avec vous ?

 

Djeca : Nimalo, baš su bile fine.

Les enfants : Pas du tout. Non. Elle étaient très gentilles.
[Tout le monde parle en même temps.]

 

Ljubica : One kažu da se nikad nisu tako fino provele. Vodile smo ih da vide vodopad.

Ljubica : Elles ont dit qu’elles ne se sont jamais autant amusées. Nous les avons emmenées pour voir les chutes d’eau.

 

Mica : Baš smo zaboravile da pitamo Blaženu Djevicu Mariju je li se naljutila na nas.

Mica : Justement, nous avons oublié de demander à la Bienheureuse Vierge Marie si elle était fâchée contre nous.

 

Ljubica : Nama isto ža što smo ih odvukli [smijeh i govore zajedno].

Ljubica : Nous avons du regret de les avoir traînées ainsi.

 

Mica : Ja sam htjela to pitat da rasteretim svoju savjest.

Mica : Je voulais poser cette question pour décharger ma conscience.

 

Fra Jozo : Da, da.

Père Jozo : Oui, oui.

 

Mica : Mislim, bez obzira što je to, ko je to.

Mica : Je veux dire sans tenir compte de ce que c’est.

 

Fra Jozo : Zanima me ovo. Je li, a kad ste se dogovorili, recimo.

Père Jozo : J’aimerais savoir quand est-ce que vous vous êtes mises d’accord, par exemple.

 

Ljubica : To je sve bilo u tri sata. Doša po njih.

Ljubica : C’était à 15h00. On est venu les chercher.

 

Fra Jozo : Znali ste da je masa svijeta. To je meni jako interesantno. A vi sad odaberite drugo brdo. To je meni jako interesantno. I sad zafrkavate narod. Kako ti, Mica, na to ?

Père Jozo : Vous saviez qu’il y avait une foule sur la colline. C’est vraiment intéressant. Et vous choisissez maintenant une autre colline. C’est très intéressant. Et vous vous moquez des gens. Que dis-tu de cela, Mica ?

 

Mica : Evo da vam kažem kako je početak bio. Ja sam danas cijeli dan po sjednicama bila, budući da sam uključena u društveno politički rad u općini, ma da nisam član SK. Eto tako. Bez obzira na to, i cijeli dan mene je toliko glava zabolila pa su oni počeli čak… Oni znaju ko sam ja, odakle sam, da sam ja svaki dan sa njima, i počeli su nešto tako…

Mica : Voici. Je vais maintenant vous dire comment cela a commencé. Aujourd’hui durant toute la journée, j’ai assisté à des réunions, étant donné que je suis engagée dans les travaux socio-politiques à la mairie, même si je ne sois pas membre du parti. Voilà. Malgré cela, durant toute la journée, j’avais un mal de tête terrible. Et ils ont commencé même… Ils savent qui je suis et d’où je viens, et que je suis avec eux tous les jours. Ils commençaient donc…

 

Fra Jozo : Odakle si ti, stvarno ?

Père Jozo : D’où vient-tu réallement ?

 

Mica : Ja sam ispod brda, prva kuća do Gospe. Ja nisam ništa htjela na sjednicama pričat, nego samo onako kad me je neko počeo provocirati, kad rekne da će djecu vodit, posebno kad djecu upitam… da će djecu vodit u duševnu bolnicu. Kažem : « Što je vama ? Kad su djeca normalna, da polude tamo ! » E, to samo, samo bi kratak odgovor na sve bio. I kasnije sekretar je zvao i ovo a navodno, čula sam, i meni su predbacivali koješta tako : « Ima kao nekih radnika ovdje koji šire glasine ».

Mica : J’habite au pied de la colline. La première maison, la plus proche de Gospa. Je ne voulais rien raconter aux réunions mais seulement lorsque quelqu’un commençait à me provoquer en disant qu’il allait emmener les enfants surtout à l’hôpital psychiâtrique, je dis : « Qu’est-ce qui vous prend ? Les enfants sont normaux, ils vont devenir fous là-bas ! » Voilà, c’est comme cela. Je ne donnais que des courtes réponses. Plus tard, le secrétaire a appelé, j’ai même entendu dire qu’ils me faisaient des reproches, par exemple : « Il y a des fonctionnaires qui répandent des nouvelles ».

[p. 177]

Fra Jozo : Sekretar je ona Zdenka ? Kako joj je ime ?

Père Jozo : La secrétaire c’est Zdenka, quel est son nom ?

 

Mica : Nije. Predsjednik Komiteta je Stjepan Milićević.

Mica : Non. Le président du comité c’est Stjepan Milicevic.

 

Fra Jozo : Tko je ona, Zora Miletić ?

Père Jozo : Qui est elle, Zora Miletic ?

 

Mica : Zora, ona je sekretar. Čak su meni koješta predbacivali. Ja sam osjetila kroz tu priču. Navodno ima naših radnika koji ovako na nekim društveno političkim funkcijama, a šire neke glasine. Ja sam šutila na to sve. I kasnije, kad su meni rekli da ja razgovaram sa roditeljima, da razgovaram sa djecom, ja njima kažem : « Ja svaki dan razgovaram sa njima ». Stvarno, svaki dan ja sam sa Vidom jučer koliko smo sjedili, jesmo više od sat vremena kod mene u sobi, kad sam ja došla s posla. I oni su došli ko ajde, bi li ja htjela ići sa njima da mi razgovaramo sa roditeljima. Nema problema, ja ću ići. Pored toga ja idem kući i vidit ću njih i razgovarat ću. I oni su pošli. Navodno da će sad da se podijele. Ante nije htio ići, doktorica nije htjela ići. Jer Ante kaže : « Mi smo bili, mi smo uradili ono što je naša dužnost bila. Prije svega ja neću bez obzira na moje uvjerenje, vjerujem li ja u to ili ne, ja neću da mene netko naziva bezbožnikom, kao što su me jučer nazivali gore. Neću da idem pred masu. Ono što ja mislim, to je moja stvar. » Doktorica je isto kategorički rekla sekretaru kao i Ante predsjedniku onom Komiteta da neće da idu, ne da ne mogu nego da neće da idu. I pošli smo ja… došla je Ljubica po mene. Pošli smo ja, predsjednik sindikata, predsjednik izvršnog odbora. Oni su tu potencirali da se ide i ovaj Marinko, predsjednik izvršnog odbora pozna od malog Ivana majku, jer to mu je neka tetka. Kaže : « Ja ću kod nje ». Lakše mu je. Ovaj Tomo je od Ivice neki rođak. Kod Ivice je bio, ma da sam mu ja rekla da ne ide da je on Ivicu nazvao vješticom. Kažem ja : « Ne trebate ići. Svaka čast tebi kao predsjedniku sindikata, ali ti kao pojava bolje bi bilo da se ne pojaviš tamo ». Ja kažem : « Ja ću ove druge, sa njima ću razgovarat ». Mislim, ni riječi o tom nije bilo da se djeca odu negdje. Meni niko to nije sugerirao. Niko mi to nije rekao. Ja sam došla kod Zlate znajući - ja ovako navratim kod nje - znajući kako se žena osjeća ovih dana. Užasno !

Mica : Zora est la secrétaire. Ils me reprochaient n’importe quoi. Je l’ai senti à travers toute cette histoire. Il y a des soi-disant employés qui occupent des fonctions socio-politiques et répandent certaines rumeurs. Dans tout cela, moi, je me taisais. Plus tard, lorsqu’ils m’ont demandé de parler avec les parents et aussi avec les enfants, je leur ai dit : « Je leur parle tous les jours ». C’est vrai, tous les jours. Hier, avec Vicka, combien de temps nous sommes restées assises ? Plus d’une heure chez moi, dans ma chambre au retour de mon travail. Ils sont venus pour me demander si je voulais les accompagner pour parler avec les parents. Pas de problèmes. Je vais y aller. D’ailleurs, je m’en vais chez moi, je vais les voir et leur parler. Et ils sont partis. Maintenant, ils devaient se séparer par groupes. Ante [docteur Vujevic] ne voulait pas y aller et la doctoresse [Glamuzina] non plus; Ante disait : « Nous y sommes allés et nous avons fait ce qui était de notre devoir. Avant tout sans tenir compte de ma conviction, que je crois à cela ou non, je ne veux pas me faire traiter d’athée comme ils m’ont traitée hier là-haut. Je ne vais pas aller devant la foule. Ce que je pense est mon affaire. » La doctoresse [Glamuzina] a dit catégoriquement au secrétaire, comme l’avait fait Ante au président du comité, qu’elle n’irait pas. Non pas qu’ils ne peuvent pas y aller mais ils ne veulent pas. Nous sommes parties, Ljubica est venue me chercher. Nous sommes parties avec le président du syndicat et le président du Comité exécutif. Ils ont insisté pour qu’on y aille. Marinko, le président du Comité exécutif, connaît la mère du jeune Ivan, car c’est une de ses tantes. Il a dit : « Je vais aller chez elle », ce serait plus facile pour lui. Ce Tomo, cousin d’Ivanka, est allé chez elle déjà malgré que je lui aie dit de ne pas y aller car il a traité Ivanka de sorcière. Je lui ai dit qu’il ne devrait pas y aller : « Je te respecte en tant que président du syndicat, mais en tant que personne, ce serait mieux que tu ne te montres pas là-bas. » J’ai dit que je vais m’occuper d’eux, je vais leur parler. Je veux dire par là qu’il n’était pas question d’emmener les enfants quelque part. Personne ne me l’a suggéré, personne ne me l’a dit. Je suis venue chez Zlata parce que j’ai l’habitude de passer chez elle, connaissant ce qu’elle vit ces jours-ci. C’est terrible !

 

Fra Jozo : To je Vickina mater.

Père Jozo : C’est la mère de Vicka ?

[p. 178]

Mica : Vickina majka. Žena je stvarno u jednoj psihičkoj depresiji. Nemoguće.

Mica : C’est la mère de Vicka. Cette femme est vraiment dans une dépression psychique. C’est incroyable.

 

Fra Jozo : Kako ne, nije joj lako. Jutros sam je vidio.

Père Jozo : Comment ne le serait-elle pas, ce n’est pas facile pour elle. Ce matin, je l’ai vue.

 

Mica : Prije svega, njen je muž u Njemačkoj. Počeli su da se raspituju o njemu. Ja sam Vicki govorila jučer na neke posljedice. Mi imamo tamo. To može ostat među nama. Čak sam sakrila od svojih ukućana neke kazete snimljeno. Gdje je ono Vicka ? Ja sam prošle godine u Njemačkoj slušala to. Snimljene, ovaj, kad je Papa bio. Gdje je Papa, Vicka, bio, da imate one kazete ?

Mica : Tout d’abord, son mari est en Allemagne. Ils ont commencé à enquêter à son sujet. Hier, j’ai prévenu Vicka de certaines conséquences [retrait du passeport]. Ceci dit entre nous. J’ai même caché aux miens quelques cassettes [les cassettes d’hymnes croates, ainsi que les blasons et écussons nationaux étant interdits.). Vicka, où était-ce ? Je les ai écoutées l’année passée en Allemagne. Elles étaient enregistrées lorsque le Pape était… Où était le Pape, Vicka, pour que vous ayez ces cassettes ?

 

Fra Jozo : U Poljskoj.

Père Jozo : En Pologne.

 

Mica : Nije, nije. Ne znam gdje je bio.

Mica : Non, non. Je ne sais pas où il était.

 

Fra Jozo : Bio je u Njemačkoj. Bio je u Poljskoj.

Père Jozo : Il était en Allemagne, il était en Pologne.

 

Mica : Ne znam. Ima ona neke kazete.

Mica : Je ne sais pas : elle a des cassettes.

 

Fra Jozo : Bio je u Švicarskoj. Zapravo, ići će u Švicarsku.

Père Jozo : Il était en Suisse. Ou plutôt, il ira en Suisse.

 

Mica : Imaju neke i znakove. Ne znam ja. Hrvatske grbove. Ja sam sve to kod sebe ostavila.

Mica : Il y a aussi des écussons. Je ne sais pas. Des armoiries de Croatie. J’ai laissé tout cela chez moi.

 

Fra Jozo : Da, da, bolje.

Père Jozo : Oui, oui, c’est mieux.

 

Mica : Jer oni su danas u putu sreli ovog jednog čovjeka kojeg ja znam. Radi u državnoj bezbjednosti. On otišao ovamo, vezano za pitanje naših radnika u inostranstvu. Oni su njega zovnuli da on provjeri tu kakvo je stanje u kući, tako, najvjerojatnije. Ja sam došla kod Zlate i tako Zlata pogleda mene i poče da plače. Vida je spavala. Ko je ono, Mirjana ? Mirjanu sam zovnula, dođi i onda smo nju probudili. Onda sam ja rekla. Zlata meni odmah kaže. Oni su odlučili da ne idu. Pa kažem ja : « Šta ćete vi ? ». Pa kaže Mirjana : « Zaključat ćemo se kod mene u sobu ». Kažem ja : « Ko će onda od naroda ostat. Prolazit će narod i vi nećete moć izdržat », kažem ja. Meni od jednom palo na pamet što vi mislite da mi negdje odemo. Kažu oni : « Nema problema. »

Mica : Car ils ont rencontré aujourd’hui sur la route un homme que je connais et qui travaille pour la sûreté de l’État. Il est venu par ici concernant la question de nos ouvriers à l’étranger. [Le contrôle a été fait chez Zlata, avec menace de retrait du passeport de son mari qui travail en Allemagne]. On lui a probablement confié le travail de vérification dans les maisons. Je suis donc arrivée chez Zlata; dès qu’elle m’a vue, elle s’est mise à pleurer. Vicka dormait. Alors j’ai appelé Mirjana, je lui demandai de venir et nous l’avons réveillée. Mais Zlata m’a dit tout de suite qu’elles ont décidé de ne pas s’en aller. Je leur ai dit : « Mais qu’allez-vous faire alors ? » Mirjana m’a répondu : « Nous allons nous enfermer chez moi dans la chambre. » Je leur ai dit : « Les gens ne vous laisseront pas en paix, ils vont passer par ici et vous ne pourrez résister. » Tout d’un coup, j’ai eu une idée : « Que pensez-vous si on allait quelque part ? » Elles m’on dit : « Il n’y a pas de problèmes. »

 

Fra Jozo : Jako dobro.

Père Jozo : C’est très bien.

 

Mica : Idemo. Onda su oni, zovnuli su Maru i Jakovu su rekli tako.

Mica : Allons-y. Alors, elles ont appelé Marija et informer Jakov.

 

Fra Jozo : Jeste li dvoja kola ?

Père Jozo : Aviez-vous deux voitures ?

[p. 179]

Mica : S jednim kolima. Niko nas nije zaustavio [smijeh]. Čak smo miliciji mahali.

Mica : Une seule voiture. Personne ne nous a arrêtés, nous avons même salué la milice.

 

Fra Jozo : A je Stojadin jaki, brate !

Père Jozo : Stojadin est une voiture solide, ma chère !

 

Ljubica : Sedmero nas.

Ljubica : On était sept.

 

Mica : I, ovaj, mi smo. Sad ću vam ispričat nešto. Mi smo pošli. A ide komandir milicije. On mene fantastično dobro zna. I on je mene htio nešto da pita. Sad je to u nezgodno, je potrefilo, kažem ja : « Ajde za nama pa ću ti reć », i mi već… One otišle pješke da narod ne primjeti tamo. A mi ćemo kolima za njim. Nisu nam se htjeli da sklone oni sa golfom. Mi govorimo : « Sklonite se, žuri nam se. » Oni, misle, neznaju oni šta je sad. Mislim Zdravko komandir zna šta je. Govori on : « Mico pričekaj, samo minut. » Odmah; « Ne mogu ja da čekam, » govorim ja. Skupit će se narod oko njih. I oni su se doli povukli. Zdravko za nama. I oni su čekali tamo na onom putu. I došla njegova majka i ne zna ona nju.

Mica : Maintenant, je vais vous raconter quelque chose. Nous sommes parties, le chef de la milice passait. Il me connaît très très bien. Il voulait me demander quelque chose. Mais à ce moment-là, c’était inopportun. Je lui dis : « Suis-nous, je vais t’expliquer. » Elles [les voyantes] sont parties à pied pour que les gens ne s’en rendent pas compte. Nous les avons suivies en auto. Ceux qui étaient dans la voiture Golf [la police] ne voulaient pas nous laisser passer. Nous leur avons dit : « Laissez-nous passer, nous sommes pressées. » Ils ne savaient pas ce qui était en train de se passer à ce moment-là, mais le chef de milice, Zdravko, lui, le savait. Il dit : « Attends, Mica, un instant ». J’ai répondu : « Je ne peux attendre parce que les gens vont se rassembler autour d’eux. » Ils se sont finalement retirés, Zdravko nous a suivies. [Les voyants] nous attendaient sur la route. Sa mère est venue, mais elle ne connaît pas celle-ci [Ljubica].

 

Ljubica : Kaže : « Bude li išta djeci, ja sam tebi broj od auta upamtila. Upamtila sam ti dobro broj. »

Ljubica : Elle [la mère de Jakov] a dit : « S’il arrive quelque chose aux enfants, j’ai retenu ton numéro d’immatriculation. J’ai bien retenu ton numéro. »

 

Fra Jozo : Tebi veli ?

Père Jozo : Elle te disait à toi ?

 

Ljubica : Jašta.

Ljubica : Mais oui.

 

Mica : A ja sam njima rekla da kažu s kim će ić i oni kažu da su im rekli roditelji njeni da kad sam ja u pitanju da može sa mnom ić i govori njegova majka : « Mica, kad si ti tu, nema problema. » Ne sekirajte se kao da ste i Vi sa nama. Ne bi oni to toliko rekli da nisu kola milicije za nama išla. Ja sam rekla Zdravku, prođi ti.

Mica : Je leur ai dit [aux voyants] de dire avec qui ils s’en allaient. Les voyants ont dit que les parents étaient consentants parce qu’il s’agissait de moi. Sa mère [de Jakov] a dit : « Mica, étant donné qu’il s’agit de toi, il n’y a pas de problème. » Je leur ai dit : Ne vous préoccupez pas c’est comme si vous même étiez avec eux. Ils [parents] n’auraient pas réagi de cette façon si une voiture de la milice ne nous avait pas suivies. Je disais à Zdravko de passer.

 

Ljubica : Kaže : « Ubit ćete, ako djeci išta bude. »

Ljubica : Elle disait : « Vous allez payer cher s’il arrive quelque chose aux enfants. »

 

Jakov : Iđe jedan ovako, kaže : « Ubit ću vas sviju », vako.

Jakov : L’un d’eux est venu vers nous en disant : « Je vais tous vous tuer. »

 

Ljubica : Nije, bolan. « Ubit ću vas, » nisi čuo.

Ljubica : Mais non, mon pauvre, tu n’as pas entendu : « Je vous tuerai. »

 

Mica : Dobro, Jakove nije to važno. I, tako, mi smo otišli. Uopće nismo htjele o tome da pričamo. Mi nismo htjeli o tom da pričamo. Otišli smo prvo gore na zidine na Počitelj. Ali nisu oni nikad bili u Počitelju. Onda je Jakov pitao : « Je l’ se ovdje sok na boce, koko ono, je l’ se plaća i boca. » [smijeh] : I tako smo se smijali. Sjedili smo u jednom kafiću, ovako lijepo. Onda smo išli u Čapljinu tražiti Vidinu tetku .

Mica : Eh bien, Jakov cela n’a pas d’importance. Et alors nous sommes parties. Nous ne voulions pas du tout mettre tout le monde au courant. Nous ne voulions pas du tout parler. Premièrement, nous sommes allées là-haut sur les remparts de Pocitelj : ils ne sont jamais allés à Pocitelj. Jakov a demandé si le jus était servi ici en bouteille, si on payait la bouteille aussi. Nous avons ri tout bonnement, assis dans un café. On était bien. Après nous sommes allés à Capljina chercher la tante de Vicka.

 

Ljubica : Potražiti Vidinu tetku, šetali se.

Ljubica : Chercher la tante de Vicka et nous promener.

[p. 180]

Fra Jozo : Čija je tetka ?

Père Jozo : La tante de qui ?

 

Mica : Vidina. Na kolače smo otišli. Onda nas ona žena…

Mica : De Vicka. Alors nous sommes allées à la pâtisserie. C’est alors que cette femme…

 

Fra Jozo : A jeste se vi proveli, mogu ti reći !

Père Jozo : Alors vous vous êtes bien amusés, je peux te le dire !

 

Mica : Krasno ! Mi smo ušli. Kaže ona žena Vidi : « Zar nećeš ti gore ? » Prvo nas jedan dečko upita : « Jeste vi iz Međugorja ? » Ja se okrenula : « Kakvog Međugorja ! ? Tamo se masa skuplja, to je sumnjivo. »

Mica : Merveilleux ! Lorsque nous sommes entrés, une femme dit à Vicka « Ne vas-tu pas là-haut ? » Mais avant cela, un garçon nous a demandé : « Êtes-vous de Medjugorje ? » Je me suis retournée : « Mais quel Medjugorje ! ? », « Là-bas, la foule se rassemble, et c’est douteux. »

 

Fra Jozo : To je dobro, to je dobro.

Père Jozo : C’est bien, c’est bien.

 

Marija : A plus toga nismo iz Međugorja nego iz Bijakovića.

Marija : En plus de cela nous ne sommes même pas de Medjugorje, mais de Biakovici.

 

Mica : I otiša je on. Nismo mu slagali. Prema tome, ne moram se za to ispovijediti, jel ?

Mica : Il est partie. Nous ne lui avons pas menti; par conséquent, je ne dois pas m’en confesser, n’est-ce pas ?

 

Fra Jozo : A jesi osjetljive savjesti !

Père Jozo : Mais tu as une conscience sensible !

 

Mica : I onda smo tražili Vidinu tetku, šetali i kaže oni ugledali ljuljačku. Jakov nikad nije vidio ljuljačku. Oćemo se ljuljat. A oće i one. I sad meni čudno primijeti će netko tamo gdje je dječji vrtić, cure se ljuljaju ! Joj što ću ja [Jakov se smije, smiju se djeca sva]. Ova je otišla. Nešto je trebala u SUP, kod milicije. Nešto su joj neki dan ukrali iz auta. I ona je otišla, kažem ja : « Idite ! Nema nje, neće galamit. » Šalila se sa njima. Ja stala, one su toliko vesele, ljuljaju se na ovim ljuljačkama. Meni nešto nako…

Mica : Puis nous avons cherché la tante de Vicka et nous nous sommes promenés. Ils ont remarqué une balançoire. Jakov n’avait jamais vu de balançoire. « Allons nous balancer ! » Elles voulaient aussi le faire. C’était vraiment spécial pour moi. Quelqu’un aurait pu remarquer les jeunes filles qui se balancent dans un parc d’enfants. Mais que puis-je faire ? Ljubica était partie, elle devait aller au poste de police et au secrétariat des affaires intérieures à la milice [SUP]. L’autre jour, on lui avait volé quelque chose dans sa voiture. Elle y est allée; alors je leur ai dit : « Allez-y ! Elle n’est pas là, elle ne criera pas après vous. » J’ai blagué avec eux; je me tenais là, elles étaient tellement joyeuses. Elles se balançaient sur ces balançoires. J’avais comme…

 

Jakov : Vida je najbolje letila.

Jakov : C’est Vicka qui volait le mieux.

 

Mica : A Vida. I oni se ljuljali jedno deset-petnaest minuta dok je Ljubica došla. Mi smo sjeli, aj sad, rano nam je još da idemo. Gdje god pođemo, srest ćemo narod. Mi smo svratili kod jednog Đuke, ne zna on nas, ustvari, ne znam ni ja njega. Znam da je on otvorio svoj restoran.

Mica : Vicka. Et ils se sont balancés environ 10 à 15 minutes, jusqu’au retour de Ljubica. Nous nous sommes assis, c’était encore trop tôt pour s’en aller. Partout où nous irons nous rencontrerons des gens. Nous nous sommes arrêtés chez un certain Djuka. Il ne nous connaît pas, moi non plus, à vrai dire; mais je sais qu’il a ouvert un restaurant.

 

Fra Jozo : Gostkoničar je. A gdje je to ?

Père Jozo : Il est aubergiste ? Où est-ce ?

 

Ljubica : Trebižet.

Ljubica : À Trebizet.

 

Mica : Mi tamo, kad oni govore : « Evo ovih, evo ovih što su vidile Gospu ! »

Mica : Et là, quelqu’un a dit tout de suite : « Les voici, voici celles qui ont vu Gospa ! »

 

Fra Jozo : Vi ste sada, znači, skroz…

Père Jozo : Cela signifie que vous êtes maintenant tout à fait…

 

Ljubica : Na Kravici bili. Vodili ih tamo. Nisu tamo nikad bili.

Ljubica : Nous sommes allées à Kravica, nous les avons amenées là-bas; ils n’ y étez jamais allées.

 

Mica : « Hoćemo li i sutra ići ? » oni govore.

Mica : « Irons-nous demain aussi ? » nous disent-ils.

 

Fra Jozo : Evo, tu je « Stojadin ». Reci…

Père Jozo : La Stojadin [marque de l’auto] est là. Dis…

[p. 181]

Ljubica : Ne, na opštinu ćemo sve račune podnijeti. Kaže Marinko : « Sve na moj račun. Odvedi ih negdje na ručak. »

Ljubica : Non, nous allons soumetttre toutes les factures à la mairie. Marinko nous a dit : « Tout sur mon compte. Amène-les déjeûner quelque part. »

 

Fra Jozo : Koji Marinko ?

Père Jozo : Quel Marinko ?

 

Mica : Šego.

Mica : Sego.

 

Ljubica : Predsjednik izvršnog odbora.

Ljubica : Le président du comité exécutif.

 

Mica : Kažem ja na čiji račun ide. Kaže on : « Nema problema ! »

Mica : Je lui demande : « Sur quel compte ? » Il me répond : « Pas de problème ! »

 

Ljubica : « Sve na moj. »

Ljubica : « Tout sur le mien. »

 

Mica : Sutra ću im ja sve pokazati.

Mica : Demain, je leur montrerai tout cela.

 

Ljubica : Sutra ću na pumpu Marinka odvest nek napuni Stojadina.

Ljubica : Demain, je vais prendre Marinko avec moi pour faire le plein [d’essence] de la Stojadin.

 

Fra Jozo : Što ti misliš o tome, Mirjana ?

Père Jozo : Qu’est-ce que tu en penses, Mirjana ?

 

Mirjana : Fino. Treba se zahvalit.

Mirjana : Il faut leur remercier poliment.

 

Mica : Neki dečko ja ga znam iz Trebižata : « Evo onih što su vidili Gospu. » I došo još jedan za njim, ja ga znam iz Međugorja. A sad njima kažem ja : « Nemojte ništa pričat. » I one, znaš, nezainteresirane. Sjedimo mi, pijemo kavu. One su popile sok. On nešto pita. Mi se smješkamo. Ne možeš baš ono da glumiš. Govori on : « Pa ja sam » govori Jakovu, « sinoć s tobom sjedio. », « Jok, govorim, ja tebe ne znam. »

Mica : Un garçon de Trebizat, je le connais, a dit : « Voici ceux qui ont vu Gospa ». Un autre est venu, après lui, je le connais, il vient de Medjugorje. Et puis, je leur dis [aux filles] : « Ne dites rien. » Et elles ont fait semblant de ne pas s’y intéresser. Nous étions assis en train de boire un café; elles ont bu des jus. Il nous a demandé quelque chose mais nous avons ri car c’est très difficile de jouer la comédie. Il dit : « Hier soir, j’étais assis avec toi, Jakov. », « Mais non », dis-je, « je ne te connais pas. »

 

Jakov : Ni pojma nemam o tom.

Jakov : Je n’en ai aucune idée.

 

Ljubica : « Pa jesam te nosio. » Ni slučajno on. « Pa jesam tebi gledao sat. » Mirjana kaže : « Možda jesi ». A gdje ti je sat ? Mirjana : « Ne znam ». Mi da idemo, i on oće da plati. Mi nismo dali, on navalio. Valjda tu radi, šta li. Nije nam dao platit to piće. Ja govorim : « Nemoj ti ni slučajno. To bi moglo pogrešno da se odrazi. Nemojte to radit. » Ma kakvi, nije nam dao. On otišao tamo konobaru i platio. Mi nismo mogli ništa drugo.

Ljubica : « Mais je t’ai porté. » Il persistait. « J’ai regardé ta montre. » Mirjana dit : « Peut-être que oui. » [le garçon] « Mais où est ta montre ? » Mirjana a répondu : « Je ne sais pas ». Nous étions sur le point de partir et lui insiste pour payer. Nous n’avons pas accepté mais il insistait. Peut-être qu’il travaillait là, qui sait. Il n’a pas voulu qu’on paie les consommations. Je lui ai dit : « Ne le fait surtout pas, ça pourrait être mal interprété, ne le faites pas. » Mais rien à faire, il ne nous a pas laissé payer. Il était allé voir le serveur et l’a payé. On n’y pouvait rien.

 

Fra Jozo : I sad nećeš moć račun dostavit općini [opći smijeh].

Père Jozo : Maintenant, tu ne pourras pas fournir la facture à la mairie [éclat de rire].

 

Ljubica : Pisat ćemo mi račun.

Ljubica : Nous allons écrire la facture.

 

Fra Jozo : Zna ona račune pisat, jel ?

Père Jozo : Elle sait faire des factures, n’est-ce pas ?

 

Mica : I onda smo pošle od toga, i on nas je pratio. Hoće gore. Mi kažemo hoćemo… i dva tri puta… Mi pošli s Kravice, on ide odozgor. Mi pošli prema Cernu, on za nama. Tri puta smo mi njega tako rekuć prevarili. Nismo mi njega prevarili, nismo mi nigdje skretali, nego mi smo išli svojim putem. I on u Cerno. Kaže sad će on nas preć, neće on tako polako ići. On je nas prošao. Bilo je već šest i petnaest. Kad mi : « Hajde stani negdje tu ! Nemoj blizu gostione, da svijet ne vidi ». Stat ćemo tu pa ćemo uć tamo negdje u šumu da vidimo. Mi smo se tako i popeli na ono kamenje. Tražili smo mjesto odakle možemo vidjeti. Ja. Pustile smo njih. Nas dvije smo ostale otraga tamo.

Mica : Nous sommes partis de là et il nous a suivis. Il veut aller là-haut. Nous avons quitté Kravica et il nous a suivis à deux, trois reprises. Nous nous sommes dirigés vers Cerno, il était à nos trousses. Nous avons réussi à l’éviter, comme cela, par trois fois. En fait nous ne l’avons pas évité, parce que nous n’avons pas fait de détour, mais nous avons tout simplement suivi notre chemin. Et le voilà à Cerno, il va sûrement nous dépasser, il ne va pas ralentir. Il nous a dépassés. Il était 18h15. Nous disions : « Arrêtons-nous quelque part ici ! À l’écart du restaurant, pour que les gens ne nous voient pas. » Nous arrêterons là, puis nous entrerons dans le petit bois. Nous avons cherché l’endroit d’où l’on voit [la colline]. Nous sommes montées sur des roches. Nous les [les voyants] avons laissés en avant et nous sommes restées en arrière.

 

Fra Jozo : Je l’ to blizu one gostionice tamo ?

Père Jozo : Est-ce près de cette auberge-là ?

[p. 182]

Mica i Ljubica : Je, je. Jedno dvjesto metara od gostione gore prema Ljubuškome.

Mica et Ljubica : Oui, oui, à environ 200 mètres de cette auberge du côté de Ljubuski.

 

Fra Jozo : Znam, brijeg onaj. Znam, znam.

Père Jozo : Je le sais, cette petite colline. Je sais, je sais.

 

Mica : Ondje ima neki stari put, isto. Kod puta smo ostavili auto. Ali smo ušli desno jedno pedeset metara ušli tako da nas ne vidi svijet jer sad bi to skupljavao se.

Mica : Il y a là-bas un vieux chemin aussi. Nous avons laissé l’auto près de la route. Nous sommes entrés à droite à environ 50 mètres de la route, dans les terres, pour que les gens ne nous voient pas car ils auraient pu se rassembler.

 

Ljubica : Sarajevska registracija pa niko nema osjećaj da su one.

Ljubica : Comme l’immatriculation est de Sarajevo, personne ne peut penser que ce sont elles.

 

Fra Jozo : To, to ! To je jako važno bilo. I onda ?

Père Jozo : Ça, ça ! C’était très important. Et puis ?

 

Mica : I tako je to počelo.

Mica : C’est ainsi que cela a commencé.

 

Jakov : Počelo se i završilo.

Jakov : C’est ainsi que cela a commencé, et que cela s’est terminé.

 

Fra Jozo : Počelo se i završilo. Bravo, Jakove.

Père Jozo : Que ç’a commencé et que ça s’est terminé. Bravo, Jakov.

 

Mica : Mi smo gledale. Mislim, sad ja ne znam imam li ja pravo. Ja znam da će mene sad kad dođem kući, ja ne znam sama kako ću se ja pojavit pred svijet. Prije svega sad će oni mene svi osudit da sam ja djecu odvela. Mislim, svi će reć da sam ja po nagovoru nečijem to uradila. Ja se rijetko kad kunem i ne kunem se ničim, nemam šta. Ja vjerujem ljudima pa prema tome, nadam se, da i oni vjeruju i meni. Niko mene nije nagovorio. Ja sam sama na nekakav način i ja sam htjela. Budući da sam i ja nekakvu psihologiju učila u školi da vidim stvarno kako se djeca ponašaju na drugome mjestu. Stvarno me je to interesovalo, jer ja sam gore bila u masi. Svaki put kad bi otišla nisam mogla da vidim. Mislim, mogla sam izdaleka da vidim njihova reagovanja. Ali stvarno ja sam se neku večer podvukla pod draču kad su oni drugi put. Daste vi vidili mene ! Mama je moja u svemu tome zasmijala jer ja sam se sva očembala. « Kako si se ti očembala, kad oni nisu ? » Ja sam griješnik prema tome [smijeh]. I moja se mama zasmijala jer ja sam drugi put, kad su oni silazili, oni su se odjednom klekli. Ja sam te, Mirjana, pitala sat. Odi da vidim da nema Mirjane. Kad oni kleče pred jednom dračom kad se vraćali odozgo. I ja sam se podvukla ispod drače da vidim ima neka sila, ne znam, bilo što ima li tu ili da odbija ili da privlači. Ali ja ništa. A od svega toga ja sam se očembala dobro.

Mica : Nous les avons observés. Maintenant je ne sais pas si j’avais le droit. Au retour chez nous; je ne sais pas ce qui va m’arriver. Je ne sais pas moi-même comment me présenter devant les gens. Tout d’abord, ils vont tous m’accuser d’avoir amené les enfants. Je crois qu’ils vont tous dire que j’ai été influencée par d’autres pour le faire. Je jure rarement, je ne jure pas inutilement sans raison. J’ai confiance aux gens, par conséquent, j’espère qu’eux aussi vont me croire. Personne ne m’a influencée. Ça vient de moi-même en quelque sorte, je le voulais. Étant donné que j’ai étudié la psychologie à l’école, je voulais en effet observer le comportement des enfants à un autre endroit. Réellement, ça m’intéressait, car là-haut [sur la colline] j’étais toujours dans la foule. À chaque fois que j’y allais, je ne pouvais pas voir : je n’observais leurs réactions que de loin. L’autre soir, lorsqu’ils ont vu pour la deuxième fois, je me suis glissée dans un buisson. Si vous m’aviez vu ! Je me suis égratignée et ma mère en a ri. Elle a dit : « Comment se peut-il que tu te sois égratignée, toi, et pas eux autres ? » C’est parce que je suis une pécheresse. [rires] Et ma mère aussi a ri. La 2e fois, au moment où ils descendaient de la colline, je les ai vus tout d’un coup se mettre à genoux. Mirjana, je t’ai demandé l’heure. Je me retourne et je ne vois plus Mirjana. Ils étaient à genoux devant un buisson. C’était en descendant la colline [après l’apparition] que je me suis glissée dans un buisson pour vérifier s’il n’y avait pas une certaine force extérieure ou je ne sais pas quelque chose qui les attire ou les repousse. Je n’ai rien vu mais je me suis bien égratignée.

 

Fra Jozo : A ovo me, Mica, zanima. Ti si častila tako djevojke i Jakišu.

Père Jozo : Ceci m’ intéresse, Mica. Vous avez gâté les filles et Jakov.

[p. 183]

Mica : Ja i Ljubica.

Mica : Moi et Ljubica.

 

Fra Jozo : A ovo me zanima, strašno me zanima. Dobro, bilo je to lijepo što se proveli, odali, vrlo interesantno. Je li smetalo vama da su one dvije bile sa vama ?

Père Jozo : Mais ceci m’ intéresse beaucoup. C’est bon. Vous vous êtes bien amusés, vous vous êtes promenées, c’est beau. Avez-vous été dérangées par la présence de celles deux-là ?

 

Djeca : Nimalo, ništa.

Les enfants : Non, pas du tout

 

Fra Jozo : A kako ste se osjećali ? Kao da ih ima i kao da ih nema ?

Père Jozo : Mais comment vous sentiez-vous ? Comme si elles y étaient ou pas ?

 

Djeca : Kao da nema.

Les enfants : Comme si elles n’y étaient pas.

 

Mirjana : Kao da smo same.

Mirjana : Comme si nous étions seuls.

 

Fra Jozo : Samo je važno da je netko bio, da vam je mogao pomagati s obzirom na pitanje, jel ?

Père Jozo : Seulement, il était important que quelqu’un soit là pour vous aider à poser des questions, n’est-ce pas ?

 

Ljubica : One su samo šutile, Mica je samo govorila šta i gledale u jednu tačku. Mica je onda govorila pitajte to, pitajte to…

Ljubica : Elles se taisaient et regardaient dans la même direction. Mica leur a suggéré des questions [aux jeunes] en disant de demander ceci ou cela…

 

Fra Jozo : A jesi ti promatrala, kako se ono zoveš ?

Père Jozo : As-tu observé, comment t’appelles-tu déjà ?

 

Ljubica : Jesam. Ljubica.

Ljubica : Oui, Ljubica.

 

Mica : Ona je stajala iza mene malo, jer ja sam prišla njima.

Mica : Elle est restée un tout petit peu en arrière de moi et je me suis approchée d’eux.

 

Ljubica : « Evo je pred nama », kažu oni. A meni se sve koža ježi.

Ljubica : « La voici devant nous » disent-ils. Et moi, j’ai eu la chair de poule.

 

Fra Jozo : Kako se nećeš bojat ? I još iz Izvršnog Vijeća !

Père Jozo : Comment ne pas avoir peur, surtout toi qui viens du Comité exécutif !

 

Mica : Ma čega ćeš se bojati. Čega se ima bojat. Meni je tu taj strah, meni je to smiješno. Čega se imaju bojat ?

Mica : Mais de quoi avoir peur. Cette peur, c’est drôle à mon avis. De quoi avoir peur ?

 

Fra Jozo : A, Mica, zašto si se i ti bila naježila ? Jesli ? Kaži !

Père Jozo : Et toi, Mica, pourquoi as-tu eu la chair de poule ? L’as-tu eue ? Dis-le !

 

Mica : Ne, meni su se samo ruke tresle. To od uzbuđenja, a nije to strah, nikakav.

Mica : Non. Moi, c’est seulement mes mains qui tremblaient. C’était de l’émotion et non de la peur.

 

Fra Jozo : Aha, dakle, dakle ti razlikuješ uzbuđenje od straha.

Père Jozo : Ah, tu fais la différence entre l’émotion et la peur.

 

Mica : Sigurno.

Mica : Certainement.

 

Fra Jozo : To je važno. Ali ovo me zanima, recimo, bi li vama bilo lijepše, Mici i Ljubici, da je bilo svijeta puno ? Bi li ste još lijepše to doživili ili strašnije.

Père Jozo : C’est important. Mais ceci m’intéresse. Voyons, est-ce que cela aurait été plus beau, pour vous, Mica et Ljubica, s’il y avait eu beaucoup de monde ? Auriez-vous vécu une expérience plus belle ou plus terrible ?
[Les voix s’entremêlent.]

 

Ljubica : Meni je ovo baš…

Ljubica : Pour moi c’était…

 

Mica [miješaju se i drugi glasovi] : Ne znam. Meni je ovo odgovaralo. [Fra Jozo se smije.]

Mica : Je ne sais pas. Ceci me convenait. [Le père Jozo rit.]

 

Jakov : Ovako ćemo svaki dan.

Jakov : On va faire cela à tous les jours.

 

Mica : Govori oni : « Anđeli, anđeli ! » I nas dvi. Kad smo bili u putu, kažem : « Vi ste anđeli » kažem ja, a mi smo službenice.

Mica : Ils disaient : « Les anges, les anges ». Et nous deux. Lorsqu’on était sur la route, j’ai dit : « Vous êtes des anges » et nous sommes des serviteurs.

 

Fra Jozo : A kaži mi, Mica, sićaš li se ti što je Gospa odgovorila s obzirom na crkvu, tamo kad su oni pitali ?

Père Jozo : Dis-moi, Mica, te souviens-tu de ce que Gospa a répondu là-bas concernant l’église, lorsqu’ils ont questionné ?

[p. 184]

Mica [oklijeva i kaže] : Sad ja ne znam…

Mica : [elle hésite] Maintenant, je ne sais…

 

Fra Jozo : Tko je dao odgovor ? Možeš se toga sjetiti ?

Père Jozo : Qui a donné la réponse ? Peux-tu t’en souvenir ?

 

Mica : Kad su oni pitali, ja sam njih pitala, i reći ću vam kasnije razlog zbog čega, da li bi se vama Gospa Djevica Marija pojavila njima isto da su oni u crkvi ? Ja mislim da je Mirjana rekla. Onda su one : « tiše », « tiše » rekle kao da ne čuju. Onda su oni rekli, ona se je kao nasmijala i ona je klimala glavom. Jel, Jakove, kad smo mi pitali da li bi se ona pojavila u crkvi, je li ona klimala glavom ili se je smijala ?

Mica : Lorsqu’ils ont posé la question, je leur ai demandé et je vous en donnerai la raison après, je leur ai demandé si la Bienheureuse Vierge Marie leur apparaîtrait à l’église. Je crois que c’est Mirjana qui a posé la question. Alors elles ont dit : « Chut ! Chut ! » comme si elles n’entendaient pas bien. Alors, ils nous ont dit qu’elle a souri et qu’elle faisait un signe de tête. N’est-ce pas, Jakov ? Lorsque nous avons demandé si elle voulait apparaître à l’église, hochait-elle la tête ou elle a souri.

 

Fra Zrinko Čuvalo : Ovako, da ili ne ?

Père Zrinko Čuvalo : Comme ceci ? Oui ou non ?

 

Jakov : Ovako se je smijala.

Jakov : Comme ceci, elle a souri.

 

Fra Zrinko : Da, znači.

Père Zrinko : Cela veut dire oui.

 

Mica : Onda je Mirjana sama pitala : « U koje vrijeme ». A ona je rekla : « U isto vrijeme ». A onda je Mirjana opet pitala za koliko, koliko će se još puta pojavljivati.

Mica : Ensuite Mirjana a demandé seule : « À quelle heure ? » Elle a dit : « À la même heure. » Puis Mirjana a de nouveau demandé combien, combien de fois encore elle va apparaître.

 

Jakov : Ja sam to pitao.

Jakov : C’est moi qui l’ai demandé.

 

Mica : Ona je rekla : Još « tri puta ».

Mica : Elle a dit : Encore « 3 fois. »

 

Fra Zrinko : Tko je to rekao : Još « tri puta » ?

Père Zrinko : Qui a dit cela : Encore « 3 fois » ?

 

Ivanka : Gospa.

Ivanka : Gospa.

 

Fra Zrinko : Tko je to od vas dalje prenio njezino ?

Père Zrinko : Qui d’entre vous a transmis cela ?

 

Mirjana : Ja.

Mirjana : Moi.
[Les voix s’entremêlent.]

 

Mica : Oni su svi rekli [govore]…

Mica : Ils l’ont tous dit.

 

Fra Jozo : Neka. Zanima me ovo, još « tri puta ». Dakle, kad završava onda to gledanje ?

Père Jozo : Soit. Ceci m’ intéresse. Encore « 3 fois. » Donc, quand finissent-elles ces visions ?

 

Mica : Oni odma kažu… Kasnije su rekli : « U petak završava ».

Mica : Ils ont dit tout de suite… Par après, ils ont dit : « Ça finit vendredi ».

 

Fra Jozo : A gdje će to završavati u petak ?

Père Jozo : Mais où est-ce que cela va finir vendredi ?

 

Jakov : U crkvi.

Jakov : À l’église.

 

Mirjana : Ako nam Gospa ne kaže, možda zadnji dan želi na brdo.

Mirjana : Si Gospa ne nous le dit pas, peut-être que pour le dernier jour, elle désire que ce soit sur la colline.

 

Ljubica : Ili di vi budete, ili ako vas mi odvedemo negdje.

Ljubica : Là où vous serez ou bien si nous vous amenons quelque part ?

 

Fra Jozo : Ljubica je dobila bjanko račun i ona može koliko god želi goriva da potroši, da može općina plaćat.

Père Jozo : Ljubica a reçu un compte en blanc et elle peut dépenser de l’essence autant qu’elle veut. C’est la mairie qui paie.

 

Ivanka : Sad ćemo mi opet negdje.

Ivanka : Nous irons de nouveau quelque part.

 

Ljubica : Ja kažem : « Hajmo mi u kafanu i negdje se dobro napiti ». Ja imam novaca da se dobro napijemo.

Ljubica : Allons dans un café pour boire un bon coup, quelque part. J’ai assez d’argent pour prendre un bon coup.

 

Fra Jozo : Najprije se dobro najest, Ljubice, onda se napit.

Père Jozo : D’abord bien manger, Ljubica, et ensuite boire.

 

Ljubica : I napit, pa ćemo onda da vidimo.

Ljubica : Boire, puis nous verrons.

[p. 185]

Mirjana : Mi smo, bona, gladne.

Mirjana : Nous avons faim, ma pauvre.

 

Mica : Nisam ni ja ništa jela, djevojčice.

Mica : Moi non plus, mes petites filles, je n’ai rien mangé.

 

Fra Jozo : Hajde, Zrinko, donesi sendviće. Hoćeš li bombona ? Hoćeš li ti sendvić ? Što ćeš piti ? Hoćeš li nešto jako ?

Père Jozo : Vas-y, Zrinko, apporte des sandwiches. Veux-tu des bonbones ? Veux-tu des sandwiches ? Veux-tu boire ?Veux-tu quelque chose de fort ?

 

Mica : Pazite, velečasni, napit će se. Znate vi koga ona vozi.

Mica : Faites attention, père, elle va se soûlé, savez vous qui elle conduit.

 

Ljubica : Nek napravi njima, oni su stvarno gladni, ja mogu izdržat.

Ljubica : Qu’il en fasse pour eux parce qu’ils ont vraiment faim. Moi, je peux attendre.

 

Fra Jozo : Ali pazi, ako su anđeli, neće im se ništa dogodit.

Père Jozo : Mais attention si c’est des anges, il ne leur arrivera rien.

 

Ljubica : Ja pitam : « Pitajte Gospu što će meni radit ja ovako vas ukrala i ovako ovo sve ».

Ljubica : Je leur ai dit : « Demandez Gospa ce qu’elle compte faire de moi puisque je vous ai enlevées et tout ça. »

 

Jakov : Ona bi se vama zahvalila.

Jakov : Elle vous remercierait.

 

Ljubica : Je li ?

Ljubica : Ah oui ?

 

Ivanka : Koliko je sati ?

Ivanka : Quelle heure est-il ?

 

Fra Jozo : Osam za pet.

Père Jozo : Huit heures moins cinq.

 

Mica : U vaše ime da se zahvali nama a ti ništa.

Mica : Elle nous remercierait en votre nom et vous rien.

 

Jakov : Šta ! ?

Jakov : Quoi ! ?

 

Fra Jozo : Momenat, Jakove, zanima me koje bio vama najaktivniji od njih, što misliš ti, Mica ?

Père Jozo : Un moment, Jakov. J’aimerais savoir qui parmi eux, d’après vous, était le plus actif ? Qu’en penses-tu, Mica ?

 

Mica : Meni je onako, što kažu, djeluje blaženo Vida. Možda zbog toga što je držala ovako ruke i Očenaše i što je gledala. Al u svemu ovom dosada sam primijetila da Marina to, da tako kažem, najaktivnije da prati. A ona je zbog toga što je držala ruke ovako. To je vjerojatno zbog položaja i tijela, i ne znam ni ja čega sam ja imala zaključak. Nisam ja njih gledala sprijeda, nego otraga. [obraća se Ljubici] Zaključaj ti auto. Gledala sam ja njih otraga, tako da nisam mogla baš gledat onako.

Mica : Moi, je dirais : C’est Vicka qui me semble être la plus heureuse, peut-être parce qu’elle tenait ses mains et son chapelet comme cela et à cause de la façon dont elle regardait. Mais dans tout cela, j’ai observé que c’était Marija qui, pour ainsi dire suit de façon la plus active, parce qu’elle tenait les mains comme ceci et à cause de la position de son corps. Je ne sais trop pourquoi j’ai tiré cette conclusion. Je ne les ai pas regardées de face mais par derrière. [s’adressant à Ljubica] Ferme l’auto à clef. Donc, je les ai regardées de dos, c’est pourquoi je n’ai pas pu les voir de face.

 

Fra Jozo : Je l’ tebi žao da nisu bili na brdu među ljudima. Ma znam, osjećaš li da su prevarili ljude ?

Père Jozo : Regrettes-tu qu’ils n’aient pas été sur la colline avec les gens ? Je sais mais, sens-tu qu’ils ont trompé les gens ?

 

Mica : Nije to. Za mene taj svijet dolazi više iz radoznalosti. Ja sam malo prije rekla za mene nije vjera, kaže svak : « Doćemo zadnji dan da vidimo oće li ostavit neki znak. » To za mene nije vjera.

Mica : Ce n’est pas cela; à mon avis, cette foule vient par curiosité. Je vous ai dit tout à l’heure que la foi pour moi, ce n’est pas cela. Tout le monde le dit : « Nous allons venir le dernier jour pour voir si elle va laisser un signe. » La foi pour moi, ce n’est pas cela.

 

Fra Jozo : Bravo !

Père Jozo : Bravo !

 

Mica : Jer ja se uvijek povodim za onim : « Blaženi koji vjeruju a ne vide ». Ja sam ostala i na cesti namjerno neki dan, ne znam, iz tih razloga, jer smatram da bih ja isto vidjela i na cesti i na brdu, ili da sam u crkvi bila ili ne znam bilo gdje. A dok taj svijet, ja sam čula sve priče. Jučer ja idem odozgor, silazim, ide neka djevojka i govori : « Pa zar onoj pankerici… » znate što su pankeri ? [opći smijeh]

Mica : Car je je me laisse toujours guidé par : « Bienheureux ceux qui croient sans voir. » L’autre jour, je suis restée sur la route intentionnellement pour les mêmes raisons car je considère que je pourrais voir la même chose sur la route, la colline, dans l’église ou que sais-je. N’importe où. J’ai entendu toutes sortes d’histoires de ces gens-là. Hier, en descendant de là- haut, j’entendais une jeune fille qui disait : « Est-ce possible qu’à cette punk-là… » Savez-vous ce que sont les punks ? [Ils rient.]

 

Fra Jozo : Ne.

Père Jozo : Non.

[p. 186]

Mica : Sada moram objasnjavat. To je omladina, ovako ne moraju biti drogeraši, ali se oni poistovjećuju s onim grupama. Oblače se onako malo slobodnije, i tako. Kaže ova jedna ženska : « Zar ovoj pankerici da se Gospa prikaže ? » Kažem ja : « Djevojko, oprostite, da je Bernardica živila u današnje vrijeme, možda bi i ona bila panker. » [opći smijeh]

Mica : Maintenant, je dois vous expliquer. C’est la jeunesse qui n’est pas forcément droguée mais qui s’identifie avec des groupes. Ils s’habillent un peu plus librement. Ainsi cette jeune femme disait : « Mais est-ce possible que Gospa apparaisse à une punk ? », « Mademoiselle », lui dis-je, « pardonne-moi, mais si Bernadette vivait à notre époque, peut-être qu’elle serait aussi punk. »

 

Ljubica : Mi ćemo zvijezde postat, kidnapirale smo ih.

Ljubica : Nous allons devenir des vedettes pour les avoir kidnappé.

 

Fra Jozo : Kaži mi ovo. Molim te, samo ja imam pravo ovdje govoriti. Zrinko, tišina ! Mogu li jedno pitanje postavit ? Molim za diciplinu. Ja bih volio…

Père Jozo : Dis-moi, s’il te plaît, il n’y a que moi qui ai le droit de parler ici. Zrinko, silence ! Puis-je poser une question, s’il te plaît ? [à Ljubica] Je demande de la discipline. J’aimerais…

 

Ljubica : Šta da u štampi bude ?

Ljubica : Que cela sort dans les journaux ?

 

Fra Jozo : Ne, ovo je interna stvar za mene isključivo. Volim pratit. Ti, Marija, jako me zanima ovo, jesi li ti osjećala i još osjećaš sada da je ovaj narod koji još uvijek prolazi prevaren ? Nemojte razgovarati.

Père Jozo : Non, c’est une affaire interne, exclusivement pour moi. Je veux être informé. J’aimerais savoir : Toi, Marija, as-tu senti et ressens-tu que ce peuple qui n’arrête pas de passer est trompé ? Ne parlez pas.

 

Marija : Ne.

Marija : Non.

 

Fra Jozo : Pa kako nije prevaren, ako je došao na prazno brdo, moja Marija ?

Père Jozo : Mais comment n’est - il pas trompé, puisqu’il est venu sur la colline vide, chère Marija ?

 

Marija : Kako će biti prevaren ? Možda on se žrtvuje. Možda je se njima prikazala sad Gospa gori.

Marija : Pourquoi serait-il trompé ? Peut-être qu’ils font un sacrifice, peut-être qu’à eux aussi, Gospa est apparue maintenant là-haut ?

 

Fra Jozo : Netko bi došao nam reći da je to bilo, moja Mare. Da je dogodilo se to, to bi svijet kazao. Niko ne kaže.

Père Jozo : Quelqu’un nous l’aurait dit si cela était arrivé, ma chère Marija. Si cela était arrivé, les gens nous le diraient. Personne ne dit rien.

 

Ljubica : Pitajte onog malog što nije bio, je li se njemu ukazala, jer se njemu predhodnih dana ukazivala. On nije bio sa nama.

Ljubica : Demandez à ce jeune [Ivan] pourquoi il n’est pas venu, si elle lui est apparue, car elle lui est apparue les jours précédents. Il n’était pas avec nous.

 

Marija : Ivanu ! Možda je on bio gore na brdu.

Marija : À Ivan ! Peut-être qu’il était là-haut sur la colline.

 

Jakov : Trebalo bi zovnuti.

Jakov : Il faudra appeler.

 

Mica : Zapravo mi smo se dogovorile…

Mica : À vrai dire nous nous sommes entendus…

 

Fra Jozo : Ne bi trebalo. Vi biste morali znati je li Ivan vidio.

Père Jozo : Ce n’est pas nécessaire, vous devriez savoir si Ivan l’a vue.

 

Mirjana : Ona je pitala za njega.

Mirjana : Elle [Gospa] s’est informée de lui.

 

Fra Jozo : Pa dobro. A je li kazala… Što će pitat ona za njega, kad ona kao Gospa mora znati gdje je on.

Père Jozo : Eh bien, a-t-elle dit… Pourquoi s’informerait-elle de lui, car étant Gospa, elle doit savoir où il est.

 

Mirjana : A eto, ona je pitala : « Gdje vam je onaj dečko ? »

Mirjana : Mais voilà, elle a demandé : « Où est ce garçon ? »

 

Fra Jozo : Ma znam. Ali zašto nije ga pronašla ? Kako vas zna pronaći na tuđem brdu ?

Père Jozo : Je sais, mais pourquoi ne l’a-t-elle pas trouvé ? Comment a-t-elle su vous trouver, vous, sur l’autre colline ?

 

Jakov : A možda ga je pronašla.

Jakov : Peut-être qu’elle l’a trouvé.

 

Fra Jozo : Znam. Ali što ćete pitat, moj Jakiša ? Nema logike, jel ?

Père Jozo : Je vois, mais alors pourquoi s’est-elle informée, mon Jakov ? Ce n’est pas logique.

 

Jakov : A možda je ona, kad je otišla, njega pronašla.

Jakov : Mais peut-être qu’en nous quittant, elle l’a trouvé.

 

Mica : Ja sam to htjela pitat pa nisam. Zašto bi ona tražila njega ?

Mica : Je voulais le demander, mais je ne l’ai pas fait. Pourquoi le chercherait-elle ?

 

Fra Jozo : Ja. Zašto će ga tražit ako ga ona ne može naći ? Što će ga tražiti, po tebi, recimo, što misliš ti, Mirjana ?

Père Jozo : Pourquoi le chercher, si elle ne peut pas le trouver ? Pourquoi le chercher ? D’après toi, qu’en penses-tu, Mirjana ?

[p. 187]

Mirjana : Ne znam. Ali ona bi volila da smo mi svi zajedno bili.

Mirjana : Je ne le sais pas, mais elle aurait aimé qu’on soit tous ensemble.

 

Fra Jozo : Znam. Ali što ga nije dovela ? Kako je vas odvela ? Poslužila se Ljubicom, njezinim « Stojadinom » i Micom, i da vas odvede na Počitelj, u slastičarnu, u kafić i gdje no još ?

Père Jozo : Je sais, mais pourquoi ne l’a-t-elle pas amené ? Comment cela se fait-il qu’elle vous a amenés vous ? Elle s’est servie de Ljubica, de sa Stojadin, et de Mica pour vous amener à Pocitelj, à la pâtisserie, dans les cafés, et où encore ?

 

Ljubica : Na Kravicu.

Ljubica : À Kravica.

 

Fra Jozo : Na Kravicu, i da vas dovede tamo na jedno brdo u Cernu.

Père Jozo : À Kravica, et puis pour vous amener sur une colline, là-bas à Cerno ?

 

Ljubica [govori smijući se] : Ja kažem da Gospa dođe pa digne nas sviju sa autom i odnese na brdo.

Ljubica [en riant] : Je dis que Gospa vienne nous prendre tous ensemble avec l’auto pour nous amener sur la colline.

 

Fra Jozo : Jel, kako bi ti to razjasnila ? Strašno je to. To je kompleksna stvar. Nije nimalo jednostavna. Znaš. Komplicirano je. Možda neugodno pitam. Ja ne znam kako ti to zamišljaš. Imaš li ikakvo tumačenje da Gospa nije u stanju objasniti gdje je Ivica, taj muškarac, kolega vaš, Ivan ? Imaš li ti za to objašnjenje, Ivice ?

Père Jozo : Et bien, toi, comment l’expliques-tu ? C’est terrible. C’est complexe. Ce n’est pas simple du tout. C’est compliqué, tu sais. C’est peut-être déplaisant, ce que je vous demande. Je ne sais pas comment tu l’imagines. N’as-tu aucune explication ? Gospa n’est pas capable d’expliquer où est Ivan, ce garçon, votre compagnon ? As-tu pour cela une explication, Ivanka ?

 

Ivanka : Ko ? Ja ?

Ivanka : Qui ? Moi ?

 

Fra Jozo : Ti, zapravo, Vide ?

Père Jozo : Je veux dire toi, Vicka :

 

Vicka : Ja imam, baš mislim.

Vicka : Je pense que j’en ai une.

 

Fra Jozo : Kakvo imaš objašnjenje ? Zanima me jako. Kako ona nije u stanju znat gdje je Ivan, i tebe pita da ti možeš znat bolje od nje ?

Père Jozo : Quelle explication as-tu ? Ceci m’intéresse fortement. Comment se fait-il qu’elle n’est pas capable de savoir où est Ivan et te demande à toi, comme si tu savais mieux qu’elle ?

 

Vicka : Ona je nas pitala : « Gdje vam je taj dječak ? Gdje vam je onaj dječak ? » I kad ja mislim isto da je ona njega isto pronašla. Ona se kod nas nije baš tako dugo nije zadržavala, kao što se nekad zadržavala kad budemo svi skupa, više se zadržaje. I ona je odjednom…

Vicka : Elle nous a demandé : « Où est ce garçon ? Où est l’autre garçon ? » Et je pense quand même qu’elle l’a trouvé. Elle n’est pas restée très longtemps avec nous comme elle fait d’habitude; quand nous sommes tous ensemble, elle reste plus longtemps. Et elle a tout d’un coup…

 

Fra Jozo : Možda zato što više ima pitanja od naroda.

Père Jozo : C’est peut-être que les gens posent plus de questions.

 

Vicka : Ma ne, nije to.

Vicka : Mais non, ce n’est pas cela.

 

Marija : Možda bi je mi još koje pitanje dodali da je…

Marija : Peut-être que nous aurions posé d’autres questions si elle était…

 

Vicka : Da je bila duže, mi bi još nešto pitali.

Vicka : Si elle était restée plus longtemps, nous aurions demandé autre chose.

 

Fra Jozo : Zašto je bila tako kratko ? Je li najkraće bila danas ?

Père Jozo : Pourquoi est-elle restée si brièvement ? Était-ce le plus court, aujourd’hui ?

 

Vicka : Jest. Ja mislim, najkraće. Ja mislim isto da je Ivana pitat, on će vam reći isto, da je i on vidio kao i mi, nije važno gdje. Na primjer, da sam ja sada u Splitu, a ona u Dubrovniku. Nije važno, one bi meni rekle da su je vidjele isto kao i ja.

Vicka : Oui, je pense, le plus court. Je pense aussi que si on demande à Ivan et il vous dira la même chose : qu’il a vu, comme nous autres; l’endroit n’est pas important. Par exemple, si j’étais maintenant à Split et elles à Dubrovnik, cela n’a pas d’importrance. Elles me diraient qu’elles l’ont vue, comme moi je l’ai vue.

 

Fra Jozo : Marija, kako bi ti objasnila da ne zna Gospa gdje je Ivan ?

Père Jozo : Marija, comment expliquerais-tu que Gospa ne sait pas où est Ivan ?

 

Marija : Ne znam. Možda nas ona iskušava.

Marija : Je ne sais pas. Peut-être qu’elle est en train de nous tester ?

[p. 188]

Jakov : Ma kako ćete ! Ajde, Mare !

Jakov : Mais voyons ! Marija !

 

Ljubica i fra Jozo : A što ti misliš, Jakiša ?

Ljubica et père Jozo : Et qu’en pense-tu, Jakov ?

 

Jakov : Ja mislim kad je ona to nas pitala, ona da je njega pronašla.

Jakov : Je pense lorsqu’elle nous a posé cette question, elle l’avait déjà trouvé.

 

Fra Jozo : Jesi li ti čuo da pita ?

Père Jozo : As-tu entendu ce qu’elle demandait ?

 

Jakov : Pita : « Gdje je oni dječak ? ». Ja mislim da je ona ga odmah kući pronašla.

Jakov : Elle demandait : « Où est ce garçon ? » Et je pense qu’elle l’a tout de suite trouvé chez lui.

 

Fra Jozo : A što vi znate da je za tog dječaka pitala ? Možda je pitala za nekog tvog prijatelja, kolegu ?

Père Jozo : Mais qu’en savez-vous si c’est pour ce garçon-là qu’elle s’est informée ? Elle a peut-être demandé pour un de tes amis ou camarades ?

 

Jakov : Nije. Za Ivana. « Gdje vam je oni dječak », kaže, oni što je sa nama bio. Ja mislim da ga je ona kući pronašla kad je od nas ovako otišla.

Jakov : Non. C’est pour Ivan. « Où est ce garçon ? » a-t-elle dit, celui qui était avec nous. Je pense qu’elle l’a trouvé chez lui lorsqu’elle nous a quittés.

 

Fra Jozo : Pa zar ona nije, bolan, odmah znala gdje se on nalazi, majko moja ? Kako je znala vas naći ? To je meni muka moja.

Père Jozo : Mais ne savait-elle pas, mon pauvre, tout de suite, où il se trouvait ? Oh ! ma mère ! [mon Dieu] Comment savait-elle vous trouver, vous, c’est là ma difficulté.

 

Jakov : Kad je otišla možda je njega…

Jakov : Lorsqu’elle est partie, peut-être qu’elle l’a…

 

Fra Jozo : To tako ti tumačiš. A tako ti, molim te, Ivice, tumačiš ?

Père Jozo : Tu l’expliques comme cela. Et toi, Ivanka, s’il te plaît, comment l’expliques-tu ?

 

Ivanka : Isto.

Ivanka : Pareil.

 

Fra Jozo : Kako ?

Père Jozo : Comment ?

 

Jakov : Isto.

Jakov : Pareil.

 

Ivanka : Isto. Ja mislim da ga je prvo pronašla pa nami došla.

Ivanka : La même chose. Je pense d’abord, qu’elle l’a trouvé; ensuite elle est venue vers nous.

 

Jakov : A zašto pita ?

Jakov : Pourquoi alors s’informe-t-elle ?

 

Fra Jozo : Ko zašto pita ? Zašto pita ?

Père Jozo : Pourquoi elle s’informait ?

 

Ivanka : Šta ja znam.

Ivanka : Je ne sais pas.

 

Fra Jozo : Ja stvarno ne znam.

Père Jozo : Je ne sais vraiment pas.

 

Marija : Možda da vidi ona hoće li nam on slagat.

Marija : Peut-être pour qu’elle voit s’il va nous mentir.

 

Ljubica : Ja sam rekla da ću vjerovat da je bila ako ostavi stvarno nešto, da ću onda vjerovat da je bila.

Ljubica : Je dis, moi, que je vais croire qu’elle y était si elle laisse vraiment quelque chose. C’est alors seulement que je vais croire.

 

Fra Jozo : A što misliš ti, recimo, Ivice, hoće li ostaviti Gospa neki znak ? Možeš li ti garantirati Ljubici da će ona zagarantirat vašu objavu da se ona objavila ?

Père Jozo : Qu’en penses-tu, voyons, Ivanka ? Gospa veut-elle laisser un signe ? Peux-tu garantir à Ljubica que Gospa va confirmer votre révélation qu’elle est apparue ?

 

Ivanka : Možda hoće, možda neće.

Ivanka : Peut-être que oui, peut-être que non.

 

Jakov : Ja mislim da će ostaviti.

Jakov : Je pense qu’elle va en laisser un.

 

Fra Jozo : Što ti misliš, Mirjana, kakva je tvoja intuicija ?

Père Jozo : Qu’en penses-tu, Mirjana ? Quelle est ton intuition ?

 

Mirjana : Ja ne znam. Ja nisam sigurna. Jer kad je god pitamo, ona nestaje. Možda ne želi da pričamo o tom. I kad je god o tom pitamo, ona nestaje.

Mirjana : Je ne sais pas. Je n’en suis pas certaine car chaque fois que nous lui demandons, elle disparaît. Elle ne veut peut-être pas qu’on parle de ça puisque chaque fois que nous lui demandons, elle disparaît.

 

Fra Jozo : Možda ona želi da se povučete [Jakov se smije]. Možda da se povučete privatno, da ne uznemirujete narod. Moguće.

Père Jozo : Oui, peut-être qu’elle veut que vous vous retiriez ? [Jakov rit] Peut-être vous retirer en privé pour ne plus troubler les gens. C’est possible.

[p. 189]

Vicka : Sigurno.

Vicka : Certainement.

 

Fra Jozo : A što misliš ti o tome, Vide ?

Père Jozo : Et que pense tu de cela, Vida ?

 

Vicka : I ja mislim tako o tome. Sigurno tako.

Vicka : Moi aussi, je pense comme ça. C’est surement ainsi.

 

Fra Jozo : Dakle, da ne uznemirujete narod, već da bi se povukli sa scene. To je vaše uvjerenje, je li ?

Père Jozo : Donc de ne plus troubler les gens, mais de vous retirer de la scène. C’est votre conviction, n’est-ce pas ?

 

Vicka : U crkvu da dođemo. Moje je to uvjerenje.

Vicka : Que nous allions à l’église, c’est ma conviction.

 

Fra Jozo : Da dođete u crkvu ?

Père Jozo : Que vous veniez à l’église ?

 

Mirjana : Znate što, kad je Ivan bio ostao jučer, on je kazao da je čuo neki glas kako mu govori da sve više mora vjerovat u Boga, da mora ići u crkvu svake nedjelje, učvrstit svoju vjeru, da redovno moli.

Mirjana : Vous savez quoi ? Lorsque Ivan est resté, hier, il nous a dit qu’une voix lui disait de croire davantage en Dieu, d’aller à l’église chaque dimanche, de raffermir sa foi et de prier régulièrement.

 

Ivanka : Da redovno moli.

Ivanka : De prier régulièrement.

 

Vicka : Nikad nije nosio Očenaše. I jučer navečer majka mu uzela farmerke i « izletiše, » kaže, « iz farmerka moji Očenaši. Nikad ih dotada nije uzeo u ruke. Nikada. Eto tada. »

Vicka : Il n’a jamais porté un chapelet sur lui. Hier soir, sa mère a pris ses jeans et « mon chapelet est tombé de ses pantalons » dit-elle. « Jamais auparavant, il ne l’avait pris dans ses mains, jamais. Maintenant oui. »

 

Fra Jozo : Dakle, to je onda u stvari privatnog karaktera, vaše viđenje. Da ste vi za sebe vidjeli i da počnete moliti Boga. A to nije javnog karaktera, gdje nešto obvezuje ona sav narod. Je l’ to misliš, Mare, da je tako ?

Père Jozo : Donc, en réalité, c’est alors une affaire d’un caractère privé, vos visions. Vous les avez eues pour vous-mêmes, pour commencer à prier Dieu. Et ce n’est pas de caractère public où elle obligerait tout le peuple. Pense-tu, Marija que c’est cela ?

 

Ljubica : Jer niste dobro Boga molili.

Ljubica : Parce que vous n’aviez pas bien prié Dieu.

 

Fra Jozo : Da je Gospa možda samo se zbog vas šestero ukazala, a ne zbog puka koji vas traži ?

Père Jozo : Peut-être que Gospa est apparue seulement pour vous six, et non pas pour tout ce peuple de fidèles qui vous cherchent ?

 

Marija : Možda i zbog nas, možda i zbog puka.

Marija : Peut-être à cause de nous, mais peut-être aussi à cause du peuple.

 

Fra Jozo : Znam možda, a zašto bi ti…

Père Jozo : Je sais, peut-être, mais pourquoi toi…

 

Marija : Više zbog nas.

Marija : Plus pour nous.

 

Fra Jozo : Više zbog ?

Père Jozo : Plus pour qui ?

 

Marija : Nas.

Marija : Nous.

 

Ivanka : Isto.

Ivanka : Pareil.

 

Fra Jozo : Što ti misliš, Vida ?

Père Jozo : Qu’en pense-tu, Vida ?

 

Vicka : Ja mislim da se ona zbog nas ukazala.

Vicka : Je pense qu’elle est apparue à cause de nous.

 

Fra Jozo : A dobro zašto ste imali potrebu tako kazivati svijetu, kako je to ispalo ?

Père Jozo : Eh bien, mais pourquoi vous avez eu besoin de parler aux gens ? Comment cela est arrivé ?

 

Vicka : Ja nikomu nisam govorila, nikom.

Vicka : Je n’ai rien dit à personne, à personne.

 

Ivanka : Ni ja.

Ivanka : Moi non plus.

 

Marija : Pa morao je netko. Pa rekli ste meni.

Marija : Quelqu’un aurait dû le faire, vous me l’avez dit à moi.

 

Vicka : Ma dobro, rekli smo tu u nas. Na primjer nas tu nema puno, da je to sve pošlo po svem selu. A to je išlo od jednog do drugog. I dokle je stiglo, vidite i vi sami.

Vicka : Eh bien, nous l’avons dit chez nous. Par exemple, ici, on n’est pas nombreux, cela s’est propagé à travers tout le village. C’est passé de l’un à l’autre et vous voyez vous-mêmes jusqu’où ça s’est rendu.

 

Fra Jozo : Strašno daleko, daleko.

Père Jozo : Terriblement loin, loin.

 

Mica : Dobro se daleko čuje.

Mica : Le bien va loin.

 

Fra Jozo : Dobro se daleko čuje.

Père Jozo : Le bien va loin.

[p. 190]

Ljubica : A zlo još dalje.

Ljubica : Et le mal va plus loin encore.

 

Fra Jozo : Dobro se daleko čuje. Zanima me ovo, držite li vi da je vaša dužnost sada koja ? Koja je bila, Ivice, tvoja dužnost sada ?

Père Jozo : Le bien va loin. J’aimerais savoir maintenant quel est votre devoir ? Quel serait ton devoir maintenant, Ivanka ?

 

Ivanka : Moja ?

Ivanka : Le mien ?

 

Fra Jozo : Recimo, nakon današnjeg iskustva, nakon što je narod prevaren, recimo jednostavno, jer vas nije bilo, vas nema, Gospe nema pred narodom.

Père Jozo : Disons, après l’expérience d’aujourd’huui, une fois que les gens ont été trompés, disons tout simplement, car vous n’étiez pas là. Quand vous n’y êtes pas, Gospa n’y est pas non plus alors que les gens sont là.

 

Ivanka : Da vidimo hoće li doć na drugo mjesto isto.

Ivanka : Pour voir si elle va apparaître à un autre endroit aussi.

 

Fra Jozo : Ma znam, al narod je bjesan, znaš.

Père Jozo : Je sais, mais le peuple est furieux, tu sais.

 

Ivanka : Što ja mogu. Pa doznat će i on da smo je vidili.

Ivanka : Que puis-je ? Il finira par savoir que nous l’avons vue.

 

Fra Jozo : U čemu vidiš ti svoju obvezu ?

Père Jozo : En quoi vois-tu ton obligation ?

 

Ivanka : Obvezu ?

Ivanka : Mon obligation ?

 

Fra Jozo : Mislim tvoj potez. Što bi bilo pametno sad učiniti ?

Père Jozo : Je veux dire ton geste; qu’est-ce qui serait raisonnable de faire maintenant ?

 

Ivanka : Šta ja znam.

Ivanka : Je ne sais pas.

 

Fra Jozo : Ako si se uvjerila da se Gospa pokazuje bez mase tebi, a narod je ne može vidjeti, drugi je ne mogu vidjeti, ja još ne razumjem ovo : ako je ona meni rekla nešto u vezi s time, « Reci narodu », ti bi osjećala jednu obvezu. Idem reći. Ali ako nije ti ništa rekla, onda kako bi to sad čovjek protumačio ?

Père Jozo : Si tu es convaincue que Gospa t’apparaît à toi sans qu’il y ait la foule, les gens ne peuvent la voir, les autres ne peuvent la voir, je ne comprends pas encore ceci : si elle m’a dit quelque chose en lien avec cela, « Dis aux gens », tu sentirais l’obligation de le faire. Mais si elle ne t’a rien dit, comment expliquer tout cela ?

 

Marija : A kako, kad bi ona nama odgovorila : « Pomirite narod ». Kako onda ?

Marija : Et comment, lorsqu’elle nous a répondu : « Réconciliez les gens ». Quoi faire alors ?

 

Fra Jozo : Što ako bi vam rekla…

Père Jozo : Quoi, si elle vous disait…

 

Ivanka : Da se pomirimo.

Ivanka : De nous réconcilier.

 

Marija : Ona nam je govorila : « Pomirite narod ».

Marija : Elle nous disait : « réconciliez les gens ».

 

Fra Jozo : Na koji narod se misli ? Da se pomiri u selu svijet, na primjer zbog gužve koja je nastala u školi kako će se zvati ili svađe neke.

Père Jozo : À quelles gens pense-t-elle ? Que les gens du village fassent la paix, par exemple, à cause de cette querelle qui a commencé à l’école concernant le nom ou d’autres chicanes.

 

Marija : Ja sam to shvatila na primjer : komšija između komšije i tako u selu.

Marija : Je l’ai compris comme ça, par exemple : le voisin se réconcilie avec son voisin et ainsi de suite dans tout le village.

 

Fra Jozo : A kako si shvatila to, Ivice, molim te ? [Jedu i govore uz smijeh.]

Père Jozo : Et comment l’as-tu compris, toi, Ivanka, s’il te plaît ? [Ils mangent et discutent en riant.]

 

Vicka : Velečasni, nije red da jedna jede a druga gleda.

Vicka : Père, ce n’est pas juste qu’une mange et que l’autre regarde.

 

Fra Jozo : Ljubice, ajde ! Ti si zaslužila kad si častila naše cure. To je domaća kobasica. Utorak je nije petak. Jakiša uzmi, daj i njima. Ti si cura i pol. Ti si zaslužila kada si častila naše cure i Jakišu.

Père Jozo : Vas-y, Ljubica ! Tu l’as mérité parce que tu as gâté nos filles. C’est de la saucisse fait à la maison. C’est mardi, ce n’est pas vendredi. Jakov, prends-en. Donnes-en à eux aussi. Tu es une fille vraiment bien. Tu l’a mérité pour avoir régalé nos filles et Jakov.

 

Jakov : Dobar ručak !

Jakov : Quel bon repas !

 

Mica : Kaže Jakov nisam se nikad ovoliko navoza. Nikad nam nije bilo lijepše.

Mica : Jakov dit : Je ne me suis jamais autant promené en voiture. On a jamais été aussi bien.

 

Vicka : Oćemo li sutra ?

Vicka : Reviendrons-nous demain ?

[p. 191]

Ivanka : Oćemo.

Ivanka : Nous reviendrons.

 

Fra Jozo : Oće, oće. Samo mislio sam to da ne čuje nitko što mi razgovaramo.

Père Jozo : Oui, oui. Seulement, je pensais à ceci : que personne n’apprenne ce que nous avons dit.

 

Mica : Ne čuje, ne čuje !

Mica : Personne n’entend, personne n’entend !

 

Ljubica : Pitaj je što kaže za nas dvije mačke ?

Ljubica : Demande lui ce qu’elle pense de nous deux chattes ?

 

Vicka : Hajde brže da idemo kući, da nas više ne ispituju.

Vicka : Rentrons vite à la maison pour qu’ils ne nous interrogent plus.

 

Jakov : Da vidimo šta se ovdje snima, što smo govorili.

Jakov : Voyons ce qui a été enregistré ici, ce que nous avons dit.

 

Ljubica : Doćeš ti, to ćeš ti u Nedjelju na svetoj misi, je li ?

Ljubica : Tu viendra, ça sera à la sainte messe, dimanche, n’est pas ?

 

Jakov : Ne, da vidimo sada.

Jakov : Non, voyons maintenant.

 

Mica : Znači u petak je to, znači ja mirne duše mogu putovat u subotu.

Mica : Cela signifie jusqu’à vendredi, ce qui veut dire que je puis partir tranquillement samedi.

 

Jakov : Velečasni stavi da vidimo šta govorimo.

Jakov : Père, mettez le son pour voir ce que nous avons dit ?

 

Mica : To je ona radi mene, može li se to povezat ? Ja u sobotu putujem. Ja idem u Njemačku u subotu. Kartu sam kupila prije petnaest dana. Ima tu nešto.

Mica : Elle [Gospa] l’a arrangé pour moi. Peut-il y avoir un lien ? Je pars samedi, je pars pour l’Allemagne, samedi. J’ai acheté mon billet il y a 15 jours. Il y a là quelque chose.

 

Glas : Velečasni, mi idemo.

Une voix : Mon Père, nous partons.

 

Mica : Ja sam odgovorna za njih. Odgovaram kao socijalni radnik i kao komšija. Zbogom ! Pa vidjet ćemo se još ! [Šaputnje između fra Joze i Mice na izlazu.]

Mica : Ils sont sous ma responsabilité. Je réponds pour eux en tant que travailleuse sociale et voisine. Adieu ! Nous nous reverrons ! [Père Jozo et Mica chuchotent entre eux.]

 

Fra Jozo : Ja sam rekao na općini… To je dobro ispalo što si ti…

Fra Jozo : J’ai dit à la mairie… Cela tombe bien ce que tu viens…

 

Mica : Ja sam puno rizikovala, ali…

Mica : J’ai beucoup risqué, mais…

 

 

Documents  |  Livres  |  Index thématique  |  Liens externes  |  Contact