Aux Sources de Medjugorje — Transcription des audiocassettes

Le père Jozo Zovko interroge Marija Pavlović dans la matinée du 28 juin 1981

Daria Klanac, Aux Sources de Medjugorje, Éditions Sciences et Culture, Montréal, 2014, 3e éd. (1re éd. 1998, ISBN 2-89092-240-5), chapitre viii, page 100b.

Pages liées

Les interrogatoires des premiers jours
Medjugorje : une réplique de Lourdes
 

 

 

 

[p. 100b]

 
Le père Jozo Zovko interroge Marija Pavlović dans la matinée du 28 juin 1981
 

 

Original croate

Archives paroissiales de Medjugorje.
Transcription de Daria Klanac
révisée et corrigée en juillet 2014.

 

Traduction française
de Daria Klanac

Traduction révisée et corrigée en juillet 2014.

 

 

Fra Jozo Zovko ispituje Mariju Pavlović, 28.6.81. prije podne.

Dans la matinée du 28 juin 1981, le père Jozo Zovko interroge Marija Pavlović (16 ans).

 

Fra Jozo : A kaži mi Marina, u koji razred ideš jer ja s tobom nisam prije razgovara.

Père Jozo : Dis-moi, Marija, en quelle année es-tu ? Je n’ai pas encore parlé avec toi.

 

Marija : U prvi.

Marija : En première.

 

Fra Jozo : Koji prvi ?

Père Jozo : Quelle première ?

 

Marija : Gore u Mostaru uzela sam muški frizer smjer.

Marija : Là-bas, à Mostar, j’ai choisi le cours de coiffure pour hommes.

 

Fra Jozo : Ozbiljno ! Jesi li završila prvi ?

Père Jozo : Vraiment ! As-tu terminé ta première ?

 

Marija : Prvi sam, nisam još završila. Imam popravni ispit, eto u osmom mjesecu.

Marija : La première, je ne l’ai pas terminée. J’ai une reprise d’examen au mois d’août.

 

Fra Jozo : A kaži mi, koga imaš ti kod kuće ?

Père Jozo : Dis-moi, qui as-tu chez toi ?

 

Marija : Imam tatu, mamu i sestru jednu mlađu. A imam tri brata u Munchenu. Dva rade tamo u Munchenu na crno a jedan je odavno tamo. Kad je tata bio onda je on tamo. Ima svoj stan. Ova dvojica su braće, ima stariji i ovaj srednji pa ovaj srednji ovog mladjeg i svi su tamo.

Marija : Mon papa, ma maman et une sœur plus jeune. J’ai aussi trois frères à Munich : deux y travaillent au noir et l’autre est aussi là-bas depuis longtemps, depuis que papa y vit. Il a son appartement. L’aîné a fait venir celui du milieu et ce dernier, le cadet. Maintenant, ils sont tous là.

 

Fra Jozo : Na kojoj si ti bila danas misi ?

Père Jozo : À quelle messe es-tu allée aujourd’hui ?

 

Marija : Bila sam na pučkoj.

Marija : À la grand-messe.

 

Fra Jozo : Na pučkoj si bila. Jesi li koliko puta, recimo, u prošloj godini propustila misu i vjeronauk ?

Père Jozo : Tu étais à la grand-messe. Voyons, l’an passé, combien de fois as-tu manqué la messe et la catéchèse ?

 

Marija : Ne znam. Nekad, mislim vako skoro kad god mogu, a nekad mama kaže : « Ja ću ić pa ajde, ti ostani kod kuće. »

Marija : Je ne sais pas. Des fois, j’y vais toujours quand je le peux, et parfois, maman me dit : « C’est moi qui vais y aller, tu vas rester à la maison. »

 

Fra Jozo : I kad ostaneš kod kuće, moliš li išta, recimo ?

Père Jozo : Et quand tu restes à la maison, est-ce que tu pries un peu ?

 

Marija : Molim. Nešto ovako kad podložim vatru užina se kuha ili nešto. Više u radu stvarno molim.

Marija : Je prie. Comme ça, en surveillant le repas ou quelque chose d’autre. Tout en travaillant, je prie réellement.

 

Fra Jozo : Reci mi, je l’ što osobito voliš moliti iz molitvenika ? Imaš li molitvenik ?

Père Jozo : Dis-moi, aimes-tu prier avec un livre de prières ? As-tu un livre de prières ?

 

Marija : Imam.

Marija : J’en ai.

 

Fra Jozo : Šta moliš, recimo, nedjeljom ?

Père Jozo : Voyons, quelles prières fais-tu le dimanche ?

 

Marija : Čitam, Čitam nešto ovako, mislim, kao i običnim danom.

Marija : Je fais de la lecture, je lis quelque chose, comme ça, je veux dire comme aux jours ordinaires.

 

Fra Jozo : A Marina, jesi li ti bila ta prva koja je ugledala to svijetlo ?

Père Jozo : Marija, étais-tu la première qui as aperçu cette lumière ?

 

Marija : Ne, ne. Ja nisam prvi put nikako vidjela.

Marija : Non, non, la première fois je n’ai pas vu du tout.

 

Fra Jozo : A je si li bila tu ?

Père Jozo : Mais étais-tu là ?

 

Marija : Nisam.

Marija : Non.

 

Fra Jozo : Nisi ? Ko ti je priča o tomu ?

Père Jozo : Non ? Qui t’a raconté cela ?

 

Marija : Oni došli. Uvijek smo mi skoro skupa.

Marija : Eux, ils sont venus. Nous sommes presque toujours ensemble.

 

Fra Jozo : Inače u blizini kuće.

Père Jozo : Autour de vos maisons ?

 

Marija : Ono, inače, tako i ne znam ni ja. One su meni pričale. Sestra mi je pričala i ja nikako, ne znam, nekako. Slušam ja ali nikako da im vjerujem. Onda ja kažem njoj : « Da je meni vidit joj ! » A i prije sam imala želju da mi je vidit kako izgleda, kakva je. Mi iz slika znam vidimo, ali, onda ja s njima tako. Kažem ja ajde bili oni kod mene i sad će od mene. Znaš, tamo, oće li opet slučajno da se ukaže i ja ti s njima. One tu bile u nas. Kažem ja : « Imam nešto radit a vi idite i ako bude nek neko dođe ». Kaže Vicka : « Ja ću ». I kasnije one trče i ja zaboravila sasvim na to i trče, kaže : « Ajde ! ». Ja kažem : « Di ću, bona ! » Da iđemo. Pa kažem : « Di ćemo ? » Kaže : « Idi, bona, gore ! » Onda ja uhvatila one pred kućom je bilo dosta obuće naredano i ja one to su one najnovije, ja ti to navukla i jedna mi ostala tamo na kraju one zadnje kuće. A jednu sam jedno dvadeset do dvadeset pet… Tu mi je zaostala druga. Ja taman došla i ja je ne vidim s njima.

Marija : C’est cela en général, je ne sais pas, comme ça. Elle me l’ont raconté. Ma sœur me l’a raconté. Mais moi, je ne sais pas. J’écoutais, mais je n’y croyais pas. Alors je lui ai dit : « Ah ! si je pouvais voir ! » Auparavant aussi, j’avais le désir de la voir, de voir comment elle est. Nous la voyons sur des images mais je voulais les suivre. Ils étaient chez moi, et ils se préparaient à partir pour voir, par hasard, si elle apparaîtrait de nouveau là-bas ! Et je voulais me rendre avec elles. Elles étaient chez moi. Je leur ai dit : « J’ai quelque chose à faire. Allez-y, vous, et si cela arrive, que quelqu’un vienne me chercher ! » Vicka dit : « Je vais le faire ! » Et plus tard, j’avais presque oublié cela. [De retour] en courant, elle me dit : « Viens ». Je lui répondis : « Mais où, ma chère ? » « Allons-y ». Puis je dis : « Où allons-nous ? » Elle dit : « Viens, ma chère, en haut. » Devant la maison, il y avait toute une rangée de chaussures. J’en ai pris une paire, la plus neuve. J’ai perdu une chaussure à la dernière maison du village, puis une autre à vingt ou vingt-cinq mètres plus loin. Elle est restée là. Je les ai rejoints, mais je ne la voyais pas comme eux.

 

Fra Jozo : Bosa ?

Père Jozo : Pieds nus ?

 

Marija : Oni govore, evo, tu je. Ali ja je ne vidim gore na onom brdu. Ja kažem : « Ajmo gore ». A oni kažu : « Neka još malo da vidimo oće li još biti ». I ja pođem sama i one za mnom kasnije. I ja gore došla. Nema je. Opet ne vidim. Ja kažem : « Šta je ovo ! » Ja tu stojim na tom mjestu i one dođu i one kleknu i prekrste se a ja se isto prekrstila kad one malo kasnije, možda i ja je onda ugledam. Onda ja kleknem. I ja došla. Kad sam došla tu oni mi bili. Kad sam ja doli došla i evo ja govorim kako je fina i lijepa. Oni meni govore : « Pričaj nam Mare ! »

Marija : Ils disaient : « La voilà ! Ici ! » Mais je ne la voyais pas sur la colline. J’ai dit : « Allons là-haut ! » Et ils m’ont répondu : « Attendons encore un peu pour voir si elle va y être ! » Et je suis allée seule. Elle m’ont suivi plus tard. Puis, je suis arrivée là-haut. Elle n’y était pas. De nouveau, je ne la voyais pas. Je me suis demandé : « Mais qu’est-ce que c’est ça ? » Je restais là, à cette endroit. Elles sont arrivées, elle se sont agenouillées, puis elles ont fait le signe de la Croix. Moi aussi j’ai fait le signe de la Croix comme elles, mais peut-être un peu plus tard. Alors, je l’aperçois et je m’agenouille. Quand je suis descendu en bas, j’ai raconté comment elle était gracieuse et belle. Ils me disaient : « Racontes nous, Marija ! »

 

Fra Jozo : Čekaj ! Kakva je, kakva je lijepa. Opiši je molim te.

Père Jozo : Attends. Comment était-elle ? Belle ? Décris-la-moi, s’il te plaît.

 

Marija : Imala je na sebi… Kad sam je ja vidjela… Pa nisam je ja baš toliko dovoljno. Vidila sam ko da magla oko nje. Pa onda sve navire ono sve bliže i bliže. I najprije sam joj vidila oblik lica i ono tu crvenilo. To sam vidila. Najprije to crvenilo od svega što sam zapazila. I onda je postepeno tijelo sam joj vidjela.

Marija : Lorsque je l’ai vue, elle avait sur elle… Mais je ne l’ai pas vue autant… Je l’ai vue comme enveloppée dans un brouillard. Et puis elle paraissait de plus en plus près. J’ai vu en premier la forme de son visage et les joues roses, c’est cela que j’ai vu. C’est ce rose que j’ai tout d’abord aperçu avant tout le reste. Puis j’ai vu son corps graduellement.

 

Fra Jozo : Je li, kako je bila obučena ?

Père Jozo : Comment était-elle habillée ?

 

Marija : Na njoj je bio bijeli veo kad sam ja prvi put vidjela. Bijeli veo na njoj i dolje ona haljina. Kako bi vam rekla ? Neznam. Ne mogu vam reć. Ko siva, a nije sivo. Još ko kafe boja, a nije ni to.

Marija : Elle portait un voile blanc lorsque je l’ai vue la première fois. Le voile blanc [était] sur elle et puis tout au long, sa robe. Comment vous dire, je ne sais pas. Je ne peux vous le décrire : comme gris, mais ce n’est pas gris. Couleur café mais ce n’est pas cela non plus.

 

Fra Jozo : Krema, neka ?

Père Jozo : Comme du beige ?

 

Marija : Nemam pojma. Ne znam kakva je ta boja. I mi smo tu bile i dole mi kad smo došle u selo…

Marija : Je n’ai aucune idée, je ne sais pas quelle est cette couleur. Nous étions là et en bas lorsque nous sommes arrivées au village…

 

Fra Jozo : Je l’ išta govorila tada ?

Père Jozo : Alors, disait-elle quelque chose ?

 

Marija : Tada, prvi put ? Prvi put ja je nikako nisam čula.

Marija : La première fois, alors, la première fois, je ne l’ai pas du tout entendue.

 

Fra Jozo : A drugi put ?

Père Jozo : Et la deuxième fois ?

 

Marija : One je čuju. Govori…

Marija : Elles l’ont entendue. Elles parlaient…

 

Fra Jozo : Kad si je ti prvi put čula, sinoć ? Je si li je čula, Marija ?

Père Jozo : Quand l’as-tu entendue pour la première fois ? Hier soir ? L’as-tu entendue, Marija ?

 

Marija : Ne.

Marija : Non.

 

Fra Jozo : Nisi je nikada ti čula.

Père Jozo : Tu ne l’as jamais entendue ?

 

Marija : Čula sam je ja. Ali ja sam je onaj put prvi kad sam ja išla u četvrtak a onda ja nikako nisam čula. A oni meni govore, kaže…

Marija : Je l’ai entendue, moi. Mais la première fois quand j’y suis allée, jeudi, alors je ne l’ai pas du tout entendue. Et elles me disaient…

 

Fra Jozo : A u petak ?

Père Jozo : Et vendredi ?

 

Marija : U petak sam ja čula.

Marija : Vendredi, je l’ai entendue.

 

Fra Jozo : Što govori u petak ?

Père Jozo : Qu’est-ce qu’elle t’a dit vendredi ?

 

Marija : One što su god pitale ova pitanja : Pitala mala Ivanka « kako mi je mama ? » Ona kaže : « Dobro. »

Marija : Elle répondait à toutes les questions. La petite Ivanka a demandé : « Comment va ma mère ? » Elle dit : « Bien ».

 

Fra Jozo : Znači, vidiš ti da govori.

Père Jozo : Cela signifie que tu la vois parler ?

 

Marija : Čujem ja.

Marija : J’entends.

 

Fra Jozo : Stvarno.

Père Jozo : Vraiment ?

 

Marija : Stvarno ! Ali ono prvo pitanje nekako nejasno isto kao prvi put lik sam joj prvi put vidjela. I onda ona pita : « Kako mi mama ? » I ona odgovara : « Dobro ». Ova Ivica pita. Onda Mirjana sutradan pitala isto oće li doć, ova Mirjana. Ja mislim da je Mirjana pitala, kaže ona, klima glavom da hoće, znaš, doć.

Marija : Vraiment ! Mais la première réponse pas clairement, comme sa figure non plus quand je l’ai vue la première fois. Et puis elle demande : « Comment est ma mère ? » Elle [Gospa] répond : « Bien. » C’est Ivanka qui l’a demandé. Puis le lendemain, c’est Mirjana qui a demandé si elle reviendra. Je pense que c’est Mirjana qui a demandé. Elle a fait un signe de tête que oui, elle reviendra.

 

Fra Jozo : Gospa ništa ne govori samo…

Père Jozo : Gospa ne dit rien, seulement…

 

Marija : Aha.

Marija : C’est ça.

 

Fra Jozo : Ona, Gospa, ništa nije govorila. Samo klimala glavom.

Père Jozo : Elle, Gospa, n’a pas parlé ? Elle faisait seulement un signe de tête ?

 

Marija : Da će doć.

Marija : Qu’elle reviendra.

 

Fra Jozo : Ja

Père Jozo : Oui ?

 

Marija : Samo klimala glavom. To i onda kaže, vidi da će doć. Mi govorimo između sebe i ona gleda vamo onda pod ovu ravnicu vamo gleda pa prema križu i onda gleda u nas. Joj, gledaj kako okreće glavu i mi govorimo sve. Kako god vidimo jedno tako svi. Oni je i oni tako i ja. Onda kad smo mi doli došli. Onda mi pričali. A ja ono prvi put uopšte nisam vjerovala.

Marija : Elle faisait un signe de tête seulement. De cette façon, on comprenait qu’elle allait revenir. Nous avons parlé entre nous : elle regardait la plaine puis elle a tourné le regard vers la croix et puis vers nous. Regarde comme elle tourne la tête, disions-nous. Nous la voyons tous de la même façon. Ils la voient comme moi je la vois. Alors lorsque nous sommes redescendus, nous avons tout raconté. Et moi, la première fois, je n’ai même pas cru.

 

Fra Jozo : A kaži mi ovo : je si li ti bila sinoć ?

Père Jozo : Dis-moi, es-tu allée hier soir ? [27 juin]

 

Marija : Jesam.

Marija : Oui.

 

Fra Jozo : A gdje si ti najprije ugledala, odakle ?

Père Jozo : Et, où l’avais-tu aperçue en premier ? D’où ?

 

Marija : Ja sam gore bila sa fra Zrinkom.

Marija : J’étais là-haut avec le frère Zrinko.

 

Fra Jozo : Sa fra Zrinkom ? !

Père Jozo : Avec le frère Zrinko ? !

 

Marija : I Mate Pavlović. On isto bio je tu, da manje gužva se stvara. I ja sam tu bila i nas nekoliko i Ivana smo trebali čekat. To je tamo onaj tetak. Što smo išli u Čitluku u ambulantu i njegov nas je tetak nas vozio gore. On gore radi i on je ostao. A mi smo se prije toga dogovorili da ja i Ivan a da mali Jakov gore ide. Ali Jakov je pošao sa mnom a Ivan ostao gore u Čitluku sa tim i on će ko kasnit. I kasnije je i on došao, onaj, kasnije nije ni dolazio gore jučer.

Marija : Et Mate Pavlović y était aussi pour garder l’ordre. J’étais là moi aussi, quelques-uns de nous, et nous devions attendre Ivan. C’est son oncle qui nous a conduits à la clinique de Čitluk. Il y travaille et Ivan est resté avec lui. Auparavant, nous nous étions entendus ensemble que moi, Ivan et le petit Jakov, nous irions là-haut. Jakov est venu avec moi mais Ivan est resté à Čitluk avec son oncle, et il était en retard. Il est revenu plus tard mais il n’est pas monté là-haut hier soir.

 

Fra Jozo : Čekaj. Kako je to bilo jučer, mi opiši u tebi. Najprije što si u tvojoj duši zapazila. Što se počelo najprije buditi ? Da li si najprije vidjela nešto, pa onda kako je raspoloženje to bilo i što si vidjela i kako si vidjela i odakle si vidjela ?

Père Jozo : Attends. Comment c’était hier ? Décris-moi un peu. [27 juin] Tout d’abord dans ton cœur, en toi-même, qu’est-ce que tu ressentais ? Qu’est-ce qui commençait à s’éveiller en toi en premier ? D’abord, as-tu vu quelque chose ? Puis comment t’es-tu sentie ? Et qu’as-tu vu ? Comment, et de quel endroit as-tu vu ?

 

Marija : Ja kad sam bila dole na onom putu još prvi put ono odakle su…

Marija : Moi, quand j’étais en bas, sur ce chemin, d’où la première fois…

 

Fra Jozo : To u selu.

Père Jozo : Tu veux dire au village ?

 

Marija : Dole na onom putu izvan sela.

Marija : En bas sur le chemin en dehors du village.

 

Fra Jozo : Na asfaltu.

Père Jozo : Sur l’asphalte ?

 

Marija : Ne, ovaj vamo makadamom.

Marija : Non, sur le macadam.

 

Fra Jozo : Aha. Gdje prestaje asfalt ?

Père Jozo : Ah oui, là où s’arrête l’asphalte ?

 

Marija : Dole, dole skoz.

Marija : Là-bas, là-bas, tout à fait.

 

Fra Jozo : Iza Dragićevića, tamo.

Père Jozo : Après les [maisons] de Dragivecic ?

 

Marija : Ja.

Marija : Oui.

 

Fra Jozo : Prema Šegama.

Père Jozo : Vers les [maisons] des Sego ?

 

Marija : Gore disu one ograde i gore i tu je. I tude su one odale prvi put i tu se je. Prvi put ja nisam tu vidjela, a drugi put one su dole bile a ja sam gore bila. Mirjana, Vida i Ivica a ja sam gore bila.

Marija : Là où il y a des enclos. C’était là. C’est là qu’elles [Ivanka et Mirjana] marchaient la première fois où elle est apparue [24 juin]. La première fois, je ne l’ai pas vue et la deuxième fois, elles étaient en bas : Mirjana, Vicka, Ivanka, et moi, j’étais en haut.

 

Fra Jozo : Na brdu ?

Père Jozo : Sur la colline ?

 

Marija : I treći put one ajd kažu : « Ti ćeš ostat ». I ja i Jakov došo mali Jakov sa mnom i ja ga uhvatila za ruku. Meni fra Zrinko kad smo išle dole prema ogradama, kaže ovaj da sačekam njega pa ćemo zajedno gore. I mali Jakov isto bio sa mnom. I jedno svjetlo se ukaže. I ja govorim Mati : « Mate, evo svjetlost odjednom ». I pitam Jakova vidi li, vidim. Kad drugi put i on se i Jakov onaj malo se mignu, znaš, i treći put isto tako kad odma iza svjetlosti treći put pokaže se.

Marija : La troisième fois, elles m’ont dit : « Tu vas rester. » [Dimanche, 27 juin]. Le petit Jakov est venu avec moi, je l’ai pris par la main. Lorsque nous allions vers l’enclos, le père Zrinko me disait : « Attends-moi, nous irons ensemble là-haut. » Le petit Jakov était aussi avec moi : Une lumière est apparue. Je dis à Mate : « Mate, voici tout à coup la lumière » Et j’ai demandé à Jakov s’il la voyait. « Je vois. » La deuxième fois, Jakov et Mate se sont regardés. La troisième fois, tu sais, juste après la lumière, elle est apparue.

 

Fra Jozo : Sinoć je to.

Père Jozo : C’était hier soir ? [27 juin]

 

Marija : Pokaže se oni lik njen i onda je ja vidim i ja počnem trčati prema gore kad ona ispred mene ovako kao da mi govori dođi. I kaže Mate trčao za mnom. Nije me mogao stići.

Marija : Sa figure est apparue, je la voyais et je commençais à courir vers là-haut. Elle était devant moi, elle faisait signe de venir. Mate courait derrière moi mais il ne pouvait pas me rejoindre.

 

Fra Jozo : Čekaj ! Jesi ti dotrčala gore k njoj ?

Père Jozo : Attends ! As-tu couru là-haut vers elle ?

 

Marija : Jesam.

Marija : Oui.

 

Fra Jozo : I onda ?

Père Jozo : Et puis ?

 

Marija : I onda ja sam gore došla. A Jakov je ostao ja mislim mali nemam pojma, nisam ni na koga obraćala pažnju. I onaj gore kad sam došla nestao je mi onaj lik njen. Ali one su dole bile na onom starom mjestu. Ona je pošto je rekla staro. Ja gore bila možda tu negdje pet do deset možda i dvadeset metara iznad i tu nesta lik. I ja gledam i tu nigdje ni njih niti lika od Gospe. I onaj kasnije oni Ivičin brat išao dolje. Kad sam ja tu stajala, ja ukočila se. Ja neznam di ću sad. A onaj narod iza mene okupio se i nestaje ! Dolje se njima pojavila na tom starom mjestu. Možda bi da sam ja dolje otišla, al me je gore vuklo. I one došle. Kad su došle, počele mi molit i onda je ona.

Marija : Et puis je suis arrivée en haut. Le petit Jakov est resté. Mais où ? Je n’en ai aucune idée, car je n’ai pas prêté attention à personne. Et alors, quand je suis arrivée en haut, cette figure a disparu. Et elles [les filles] étaient en bas à l’ancien endroit parce qu’elle [Gospa] avait dit : « À l’ancien endroit. » J’étais en haut peut-être environ 5 à 10, peut-être 20 mètres plus haut, et cette figure a disparu. Je me retourne : ni Gospa ni elles n’étaient là. Plus tard, le frère d’Ivanka est descendu, je suis restée là, figée, je ne savais plus où aller. Et les gens qui m’avaient suivie s’étaient regroupés autour de moi et puis ils sont partis. Elle leur est apparue à l’ancien endroit. J’aurais peut-être dû aller plus bas mais c’était là-haut que quelque chose m’attirait. Les autres sont venues et lorsqu’elles sont arrivées, nous avons commencé à prier et elle est apparue.

 

Fra Jozo : Ali čekaj. Da li je kod tebe ona bila ili kod njih Gospa ?

Père Jozo : Mais attends. Est-ce que Gospa était avec toi ou avec elles ?

 

Marija : Bila je kod mene sve dok sam tu došla i nestaje.

Marija : Elle était avec moi quand je suis arrivée et puis elle a disparu.

 

Fra Jozo : I onda jesi je posle tu vidila ikako ?

Père Jozo : Et alors, l’as-tu vue après ?

 

Marija : Na to misto ?

Marija : À cet endroit ?

 

Fra Jozo : Ja.

Père Jozo : Oui.

 

Marija : Onda su one došle tu, dolje njima se pojavila i nestala isto. I one došle tu meni i molile smo Očenaš i Zdravo Mariju i Slava Ocu i onaj, sve tri u glas. I onda pjevali onu pjesmu « Marijo, Marijo », « Sred te se pećine ». I onda se odmah pojavi i onda…

Marija : Alors elles sont arrivées là, plus bas. Elle leur est apparue aussi, puis elle disparut aussitôt. Alors, elles sont venues près de moi [là où j’étais] et nous avons récité le « Notre Père », « Je vous salue Marie », « Gloire au Père », les trois [prières] à haute voix. Alors nous avons chanté le chant « Marijo, Marijo » et « Sred te se pecine » [Chant de Lourdes : « Au milieu de cette grotte » ]. C’est alors qu’elle est apparue tout de suite et puis…

 

Fra Jozo : I samo malo se pojavi.

Père Jozo : Elle est apparue seulement un tout petit peu ?

 

Marija : Pojavi se ona i tu je bila nekoliko… ono navalilo…

Marija : Elle est apparue, et elle est restée un peu. Les gens ont envahi la place.

 

Fra Jozo : Je li obučena prvi i drugi put isto ?

Père Jozo : Était-elle habillée pareil la première et la deuxième fois ? [25 et 26 juin]

 

Marija : Isto. A nije ništa imala onaj ko što je prvi put. I ja je nisam tako vidjela. Dijete ko što su oni govorili ko dijete.

Marija : Pareil. Mais elle n’avait pas [l’enfant] comme la première fois. Je ne l’ai pas vue avec l’enfant comme elles me disaient l’avoir vue.

 

Fra Jozo : Ti je nisi prvi put ni vidjela nikako.

Père Jozo : La première fois, tu ne l’as pas vue du tout ?

 

Marija : Nisam. Samu sam ja vidila nju, nije ništa bilo na njoj.

Marija : Non. Quand je l’ai vue, elle était seule, rien avec elle.

 

Fra Jozo : I kad si molila.

Père Jozo : Et lorsque tu l’as priée ?

 

Marija : I kad smo molili svi onda je počeo narod s nama molit i onda je se ona pojavila i bila ono gužva. Oće svak da vidi to mjesto gdje je. I onaj veo velik skroz dolje i haljina joj doli i ima ovako voliko od zemlje a veo doli po zemlji visi i oni gaze i ona nestane i onda mi…

Marija : Lorsque nous avons tous prié, les gens ont commencé à prier avec nous. Alors elle est apparue et c’était la bousculade. Tout le monde voulait voir l’endroit même. Elle avait un voile long et sa robe tombante aussi jusqu’en bas, à peu près cela de la terre [distance montrée avec la main]. Comme son voile tombait jusqu’à terre, quand les gens marchaient dessus, elle disparaissait et alors nous…

 

Fra Jozo : Gaze po tome ?

Père Jozo : Ils marchaient dessus ?

 

Marija : Gaze po tome.

Marija : Ils marchaient dessus.

 

Fra Jozo : A šta nisi rekla da ne gaze ?

Père Jozo : Et pourquoi ne leur as-tu pas dit de ne pas marcher dessus ?

 

Marija : Pa mi govorili : « Nemojte, nemojte », a ono svak navalio gledat di je. Onaj nekoliko tu. Opet mi počeli, stajali i nestaje. Mi vidimo kako nestaje gori u oblacima. I onaj kasnije mi opet iste one molitve molimo i ajmo sad pjevat stali. Kad smo izmolili stali. I oni govore meni ajde započni. A ja nikako, one počele. Onda čitavi puk isto molio pa onda pjevali. I opet se pojavi drugi put. I ona pitali je mi ona pitanja što ste vi postavljali. A ja nisam ni jedno pitanje pitala. Ne znam nekako, pojma nemam, nisam imala toliko.

Marija : Nous leur disions : « Ne faites pas cela, ne faites pas cela ! » Mais tous se bousculaient pour voir, je veux dire quelques-uns. Nous avons recommencé : nous sommes restés debout et elle disparaissait. Nous avons vu comment elle disparaissait là-haut dans les nuages. Nous avons continué de dire les mêmes prières et de chanter aussi. Puis nous nous sommes arrêtés. Ils me disaient de commencer. Mais moi, je n’y arrivais pas. Elles ont recommencé et tout le monde a prié aussi et chantait. Elle est de nouveau apparue pour une autre fois. Et puis nous lui avons posé les questions que vous aviez formulées. Je n’ai posé aucune question. Je ne sais pas pourquoi ni comment, mais je n’en avais pas tant que ça.

 

Fra Jozo : Snage !

Père Jozo : Des forces ?

 

Marija : Snage, nemam pojma.

Marija : Des forces ou je ne sais pas quoi.

 

Fra Jozo : Ili nisi imala potrebu.

Père Jozo : Ou tu ne sentais pas le besoin ?

 

Marija : I onda kad je nestala taj opet drugi put oni opet gledaju gdje je. I ovaj jedan komšija on znaš hoće da napravi ono ovako ko kolo, ovako za ruke se i opet joj stalo na veo i opet jedan dječak, ja mislim, nema mu 10 godina. I opet on stane na to. Mi : « nemojte. »… ona opet se digne drugi put. I tako treći put došla. Opet pojavljuje se na isto misto. I tada napravili krug onaj treći put. I onda drugi smo je put isto nešto pitali postavili jedno pitanje pa po treći put.

Marija : Et puis quand elle a disparu cette autre fois, ils regardaient de nouveau où elle était. Puis ce voisin voulait faire un cercle autour de nous [pour nous protéger]. Et de nouveau on lui a marché sur le voile. C’était un garçon. Je crois qu’il pouvait avoir dix ans, il a encore piétiné sur le voile, nous disons : « Attention ! ». Elle est montée de nouveau et puis elle est revenue pour la troisième fois. Elle apparaissait au même endroit. Alors à cette troisième fois, on a fait un cercle autour. La deuxième fois, et la troisième fois, nous lui avons posé une question.

 

Fra Jozo : Sićaš li se pitanja što ste je pitali ?

Père Jozo : Te souviens-tu de la question que vous lui avez demandé ?

 

Marija : Pitali su oni. Ovaj Jakov je pitao što ste vi njemu rekli ono. Što za fratre, mislim.

Marija : Nous lui avons demandé, c’est-à-dire que Jakov a posé votre question concernant les franciscains, je crois.

 

Fra Jozo : Pitanje koje sam mu ja rekao ? A kako je pitao ?

Père Jozo : La question que je lui ai donnée ? Et comment l’a-t-il posée ?

 

Marija : Pitao je ovako.

Marija : Il l’a posée comme ceci.

 

Fra Jozo : A nisam mu ja to rekao. Jesam ili nisam ?

Père Jozo : Mais ce n’est pas moi qui lui ai dit cela. Est-ce bien moi ?

 

Marija : Nemam pojma. On je rekao da ste vi. Jeste jučer, možda.

Marija : Je n’ai aucune idée. Il a dit que c’était vous. C’était vous, hier, peut-être.

 

Fra Jozo : Možda je fra Zrinko. Nije važno to. Ali što ima poručiti. Kako je pitao ?

Père Jozo : C’était peut-être Fra Zrinko. Cela n’a pas d’importance. Mais quel est le message ? Comment l’a-t-il demandé ?

 

Marija : Šta ima o fratrima. Kaže : « Nek čvrsto vjeruju i nek čuvaju svoju vjeru », kaže. I onda je pitala Mirjana da smo mi, znaš, drogeraši, da svak tako nas naziva, da imamo padavicu i to, kaže : Uvijek je bilo u narodu onaj izuzetaka, da su oni, mislim, nepravde i izuzetaka, ali nemojte se vi, kaže, obazirat na to.

Marija : Au sujet des franciscains, elle [Gospa] a dit : « Qu’ils croient fermement et qu’ils gardent leur foi. » Et ensuite, Mirjana a dit à notre sujet : « Tu sais que tous nous traite de drogués et d’épileptiques ! » Elle a répondu : « Il y a toujours eu dans le peuple des exceptions, de l’injustice, mais ne prêtez pas attention à cela. »

 

Fra Jozo : Kako izuzetaka ?

Père Jozo : Quelles exceptions ?

 

Marija : Mislim da je uvijek bilo nepoštena naroda, to u tom smislu.

Marija : Je veux dire qu’il y a toujours eu des gens malhonnêtes. C’est dans ce sens.

 

Fra Jozo : Da, da. A jesi ti čula da to govori ?

Père Jozo : Oui, oui. Mais l’as-tu entendu dire ?

 

Marija : Jesam. Svi smo čuli.

Marija : Oui. Nous l’avons tous entendu.

 

Fra Jozo : A kako lijepo govori. Jesi ti ikad čula takav glas, recimo, kakv ona ima ?

Père Jozo : Et, a-t-elle une belle voix ? As-tu déjà entendu une telle voix, disons, comme la sienne ?

 

Marija : Nikad, nikad. Nekakav glas, mekano, ko da pjeva. Ona oteže malo. Tako nešto.

Marija : Jamais, jamais. C’est doux comme si elle chantait. Elle étire un peu, quelque chose comme cela.

 

Fra Jozo : A je li glasan kako taj glas ?

Père Jozo : Est-ce une voix forte ?

 

Marija : Nije ni glasan previše, ni ono blag. Ono tačno srednji. I onda treći put ništa nam nije govorila. « Idite u miru Božjemu ». A uvijek nam je rekla : « Idite u miru Božjemu. » I onaj treći taj put, nestala opet i onaj mi govorimo možda će se opet pojavit i nema nje. I mi pođemo kući i mi donekle dođemo gdje sam je ja vidila prekjučer sama. I ja i Ivica prve išle i vodile mene. Ja držala se za Ivicu a Ivicu vodio brat. Kaže da ne bi slučajno ono mantale kao prekjučer, kaže, da ne bi slučajno opet. A jučer smo dobro, mislim, čvrsto se držale. Kad mi dođemo dolje, i onaj ja i Ivica prve i one su iza nas isto ugledale križ, Gospe, i križ iznad nje. Onaj isti koji sam ja vidjela.

Marija : Ce n’est ni trop fort ni trop doux, juste au milieu. Et puis, à la troisième fois, elle ne nous a pas dit : « Allez dans la paix de Dieu. » D’habitude, elle nous disait : « Allez dans la paix de Dieu. » Mais cette troisième fois, elle a disparu. Nous nous disions : « Elle va peut-être de nouveau apparaître. » Mais, non, elle n’est pas revenue. Nous sommes retournés à la maison. Quand nous sommes arrivés à l’endroit où je l’ai vue seule, avant hier, moi et Ivanka, nous descendions les premières. Elle me conduisait, je tenais la main d’Ivanka et elle, celle de son frère par crainte de nous évanouir comme avant-hier, pour éviter ainsi que cela se répète. Mais vraiment, hier, nous nous tenions fermement [par la main]. Moi et Ivanka [descendions] les premières et les autres après nous ont aperçu la croix, Gospa et la croix au-dessus d’elle. Cette même croix que j’ai déjà vu.

 

Fra Jozo : Ma molim te križ !

Père Jozo : La croix, s’il te plaît !

 

Marija : Ja. Ja sam vidjela.

Marija : Oui, je l’ai vue.

 

Fra Jozo : Koliki je križ ?

Père Jozo : Quelle était la grandeur de cette croix ?

 

Marija : Isti, isti. Dva metra, ja mislim, veliki, a nema raspeća na njemu. Samo križ.

Marija : La même, la même, deux mètres je crois. Elle est grande, sans crucifié dessus. Seulement la croix.

 

Fra Jozo : Samo grede dvije.

Père Jozo : Seulement deux poutres ?

 

Marija : I ona boja ista ono od haljine što sam ja govorila. Isto.

Marija : Et la même couleur que sa robe. Pareille.

 

Fra Jozo : Je li išta govorila poslije ?

Père Jozo : A-t-elle dit quelque chose après ?

 

Marija : Poslije je ona govorila : « Anđeli moji, anđeli moji dragi ». I onaj onda nam je rekla : « Idite u miru Božjemu. »

Marija : Après, elle nous a dit : « Mes anges, mes chers anges. » Et puis alors, elle nous a dit : « Allez dans la paix de Dieu. »

 

Fra Jozo : A kako si se ti osjećala ? Pravo mi reci. Recimo, sinoć konkretno nakon tog viđenja, osjećaš li radost u srcu ?

Père Jozo : Comment te sentais-tu ? Dis-moi la vérité. Disons concrètement, hier soir, après cette apparition, sentais-tu la joie dans ton cœur ?

 

Marija : Joj ! Ne mogu to opisat nikako. Veliku radost. Veliku, veliku.

Marija : Oh ! Je ne peux pas le décrire du tout. Une grande joie. Grande, grande.

 

Fra Jozo : I kad te prođe ta radost, koliko traje ?

Père Jozo : Et quand cette joie passe, combien de temps ça dure ?

 

Marija : Pa traje… Ovo sad otkad je viđamo, uvijek nekako izuzetno radosna sam, mislim. Prije nekako nešto škodilo. Sad ravnodušna. Vako neko kaže, ajde nešto uradi ono prije kažem : « Ne mogu », a sad nekako mogu. Mogu, idem ja, kažem. Kaže : « Ajde ! Otjeraj nešto. » Vako kad se treba uzastranu odazda sa njiva. Ništa nije teško, nikako. A prije ono stani deset puta. Sad mogu dvaput.

Marija : Cela dure… Depuis que nous la voyons, je suis heureuse d’une façon spéciale. Avant, tout me dérangeait, maintenant je suis indifférente. Par exemple, quand on me demandait un service, je répondais : « Je ne peux pas ! » Et maintenant, j’accepte et j’y vais. Quand on me disait : « Vas-y, apporte quelque chose des champs » Maintenant ce n’est pas difficile, pas du tout. Avant, j’arrêtais à chaque instant, maintenant je peux faire deux fois plus.

 

Fra Jozo : A kaži mi ovo, jesi li sinoć nešta posebno molila, recimo, sama, zahvalila se Bogu na tome, Gospi i tako.

Père Jozo : Et dis-moi, hier soir as-tu fait une prière spéciale ? Disons, as-tu remercié de toi-même Dieu et Gospa pour cela ?

 

Marija : Je. Molila sam Gospinu krunicu. Onda sinoć bili smo do kasno isto pa mi se spavalo. Mislila sam ja možda još više, ali nisam mogla. Bili smo tamo u Marinka. Pisali smo onaj dnevnik. Ovo sve pišemo. I to smo pisali. Bili smo mi do jedanaest, to negdje deset i po, ne znam točno. Tu je negdje bilo. Onda meni se spavalo, a molila sam molitvicu što me je tata naučio i molila sam Gospinu molitvu sedam Očenaša, sedam Zdravo Marijo, sedam Slava Ocu i Vjerovanje. Onda sam molila Očenaše. Ne znam. Dosta sam Očenaša molila dok nisam zaspala.

Marija : Oui, j’ai prié le chapelet de Gospa. Puis, hier soir, nous avons veillé tard et j’avais sommeil. J’aurais prié davantage mais je n’en pouvais plus. Nous étions chez Marinko en train d’écrire le journal pour noter tout cela. Nous avons écrit jusqu’à 11h00 [du soir], peut-être 10h30 à peu près, je ne sais pas exactement. Comme j’avais sommeil, j’ai récité la petite prière que mon papa m’a apprise et j’ai ajouté la prière de Gospa : Les 7 « Notre Père » 7 « Je vous salue Marie », 7 « Gloire au Père » et le « Credo ». J’ai dit 7 « Notre Père » et puis je ne sais pas, j’en ai dit jusqu’à ce que je m’endorme.

 

Fra Jozo : A je li ona išta govorila da će se danas javit ?

Père Jozo : A-t-elle dit qu’elle reviendra aujourd’hui ?

 

Marija : Jest.

Marija : Oui.

 

Fra Jozo : Šta kaže ?

Père Jozo : Qu’a-t-elle dit ?

 

Marija : Rekla nam, mi smo je pitali : da li će danas doć. Ona maše glavom.

Marija : Elle nous a dit, nous lui avons demandé si elle reviendrait. Elle a fait un signe de tête.

 

Fra Jozo : A što znači maše glavom ?

Père Jozo : Et que signifie ce signe de tête ?

 

Marija : To jest, ja mislim, to da hoće. To je prije tako značilo. Mi je pitali, mali Jakov je pitao kad se pojavila sa križem tim, da ostavi neki znak. Rekla : « Idite u miru Božjemu. » I onda Jakov najzadnji pitao najzadnje pitanje kao da nam ostavi nekakav znak. Ona vako maše glavom i… Tako sve maše glavom i nestaje.

Marija : Cela veut dire, je crois, que oui car cela signifiait déjà la même chose. Nous lui avons demandé, le petit Jakov lui a demandé de laisser un signe là où elle est apparue avec cette croix. Elle a dit : « Allez dans la paix de Dieu. » Et alors, en dernier, Jakov lui a demandé de nous laisser un signe quelconque. Elle a fait un signe de la tête, comme cela… Tout en faisant le signe de tête, elle disparaissait.

 

Fra Jozo : Dobro. Hvala ti lijepa.

Père Jozo : C’est bien, merci beaucoup.

 

Marija : Nema na čemu.

Marija : Il n’y a pas de quoi.

 

Fra Jozo : Nek dođe ova iz Sarajeva.

Père Jozo : Qu’elle entre, celle de Sarajevo.

 

Marija : Mirjana ?

Marija : Mirjana ?

 

Fra Jozo : Mirjana.

Père Jozo : Mirjana.

 

 

Documents  |  Livres  |  Index thématique  |  Liens externes  |  Contact